Sjeo je, onako kako samo on zna, pokraj dvojice izvjestitelja. Pogled lijevo, pogled desno, pa, najčešće, u daljinu. Nezainteresirano. U nas rijetko. Takve su bile i rečenice. Bio je to jedan od zadataka koji su mu najmrskiji. A prije tog kratkog čvenka nam je prišao glasnogovornik Tomislav Pacak...

- Ne znam shvaćate li koliko su neke stvari teške?

Retoričko pitanje, jer znali smo. Pa i kada smo sjeli, nizali pitanja kao na traci, a dobivali: “Da, ne, možda, vidjet ćemo, ja mislim da smo jaki...”, znali smo. Znali smo ga. A Marcelo Brozović - jasno, o njemu je riječ - više je pogledavao svoju tek friško napravljenu tetovažu “Epic Broza” na zapešću nego nas. Njega, jednostavno, za medije nije briga. I to je, u neku ruku, pošteno jer to je jasno davao do znanja. Individualni intervju u Milanu čekamo, evo, već treću godinu. No, dočekat ga nećemo, to je barem jasno.

Siguran samo u jedno

No, tog lipanjskog dana u Rovinju, na samom startu priprema za Mundijal, na jedno pitanje Broz se napokon trznuo. I to ozbiljno trznuo.

“Gdje se vidiš u reprezentaciji?” pitao sam.

- Samo i isključivo na mjestu veznog igrača, zadnjeg veznog. To je moja pozicija. Na desnom se krilu jednostavno ne osjećam dovoljno dobro, moćno, kao da me se zaobilazi. To sam bio kazao i Spallettiju u Interu, a kazao sam i izborniku Daliću. Uvjeren sam da je to mjesto na kojem mogu reprezentaciji dati najviše!

Ne sjećam se, iskreno, da je u karijeri na neko pitanje odgovorio dulje. Na ovo jest jer napokon smo došli do onoga što mu je ležalo na srcu. Dugo je smatran kontroverznim, djetinjastim igračem, što je imidž koji je i sam vrlo brižno njegovao besmislenim eskapadama i potezima, na terenu i izvan njega. Kada bi ga De Boer, recimo, izvadio iz igre, a ovaj bi mislio da to nije fer, sjeo bi u auto i napustio stadion. Kada bi nakon toga Javier Zanetti, ultimativni Interov nogometni “consigliere”, zaključio da se to u Interu ne trpi, on bi u sljedećoj utakmici zaradio dva žuta kartona u 15 minuta. I zakopao se još više. Često neshvaćen, ali gotovo uvijek uvažavan. Kao igrač.

No, poanta ovog uvoda jest da se svijet Marcela Brozovića počeo mijenjati u proljeće 2018. godine, a sada, dvije godine potom, ulazi u svoj zenit. A sve je koincidiralo rečenicom “Želim igrati u vezi!” Koju je prvo rekao i Lucianu Spallettiju, koji ga je također, poput Čačića u reprezentaciji, gušio na krilu, da bi odnos s klubom i navijačima svoj “all time low” doživio u 24. kolu sezone 2017./2018. Već ionako iziritirani njegovim čestim usponima i padovima te tom prirodnom arogantnošću koja na sebe navlači bijes, “interisti” na Meazzi u dvoboju s Bolognom priuštili su mu novu dozu zvižduka, u času kada je opet bio mijenjan. A Broz k’o Broz, podigao je ruke i počeo sarkastično pljeskati.

Nepredvidiv karakter

“Ovo je definitivni kraj”, pisali su klupski kroničari. “Dugo traje ova neizvjesnost, no sada je prekinuta jer ovaj se odnos više ne može izgraditi...”

I doista, ti trenuci uglavnom označavaju kraj. Kada međusobna netrpeljivost preraste u odioznost, onda je razlaz jedino rješenje. Nogomet, hvala Bogu, pamti sijaset sličnih situacija, koje su imale jednosmjeran putokaz ka razvodu. Scena, pa i odvjetnici, bili su spremni. Ionako je dugo tinjalo, do tog proljeća već je barem pet puta odlazio ili ga se klub rješavao, no na kraju je svaki put, kao u nekoj toksičnoj vezi, sve ostalo u statusu quo. Dojam je bio, baš kao i u reprezentaciji, da taj “mali” može mnogo, ali stagnira. I mnogi su to svaljivali isključivo na njegov karakter, goričkog dečka kojem je svejedno koju utakmicu igra i koji je, zamislite, kupio kuću u Gorici s kafićem ispod, samo da bi, eto, “bio blizu biljarskom stolu i pikado stroju...”

Istina, sam je često potencirao tamnu stranu sebe, baš kao kada je za Božić 2015. napravio tri prekršaja u nizu, nizajući crvena svjetla poput kakvih drugorazrednih igrača, i to u stilu pravih engleskih napasnika zakona - s promilom viška u sebi, svađao se s trenerima, suigračima, navijačima. Uglavnom, većinom je bio najveći neprijatelj samome sebi. No, istina je također da se u svakom genijalcu krije neki nerv koji obični ljudi ne mogu shvatiti.

Ovo nije apologeta Marcelu Brozoviću, no od 2016. do danas, dakle, Marcelo Brozović se višestruko promijenio. To pokazuju vrijednosni sudovi svih relevantnih nogometnih autoriteta, statističke analize, kao i dojam. Od sirovog maratonca čeličnih pluća, koji je usto imao zavidni pregled igre, tehničku crtu, kao i golublji pregled igre, od 360 stupnjeva, Brozović se preobrazio u trenutačno najboljeg elitnog klupskog igrača kojeg Hrvatska ima.

Uglavnom, Spalletti ga je prvo stavio u frižider, vadeći ga iz njega tek u poznim dijelovima igre, a onda je ovaj protiv Napolija, već nakon SP-a, na poziciji koju je tražio, odigrao sjajno.

- Brozović je kompas - nije se sustezao hvale sada već bivši trener Intera.

Proljeće i ljeto 2018. pokazali su se, dakle, ključni u odrastanju hrvatskog reprezentativca, koji je vječno živio u nečijim sjenama. Kada je Dalić imao dvojbu tko bi trebao čuvati leđa Modriću i Rakitiću u Rusiji, gledao je prema Badelju i Brozoviću. I Badelj je mnogima bio prvi “pick” jer radilo se o rutineru na kojeg se uvijek možeš pouzdati, pogotovo na poziciji koja ne dopušta iskakanja. Koja su kod Brozovića bila česta. A zadatak je glasio, između ostaloga, markirati igrača poput Lea Messija. I ta je utakmica od svih u tom razdoblju bila ključna za percepciju Brozovića u reprezentativnom okruženju. Jer, Brozović je tada odigrao besprijekorno. I otad nadalje, sve dosad, više nikad nije bio stavljen pod znak pitanja...

Jako oružje

Reinkarnacija čovjeka koji ima sve da postane velik, ali nešto nedostaje prebrisana je gumicom koju je napokon sam primio u ruke.

- Želim igrati zadnjeg veznog - zvoni i danas kao svjetionik novog puta. Koji danas, više nego ikada, dolazi do izražaja.

Brozović se, naime, tiho prometnuo u (po)najboljeg igrača na svojoj poziciji u Serie A gdje je Conte svojim pristupom 3-5-2 dodatno modificirao njegovu ulogu, kao čovjeka koji pomaže zadnjoj trojici, potom izgrađuje napad kao deep lying play, a potom se redovito i kvalitetno ubacuje u posljednju trećinu igrališta otkud, pak, prijeti još jednim svojim jakim oružjem - udarcem s distance. Jak u duelima, neumorno trkački izdržljiv, strašne energije i izdržljivosti, sa Spallettijevim kompasom kojim prvo traži bazičnu izgradnju napada, a često se odlučuje i na iznimno točne duge paseve, Brozović je ove jeseni izrastao u čovjeka bez kojeg Conte ne može. A Conte baš i nije tip koji se tek tako veže za igrače. Dapače...

Ujedno, Brozović se prometnuo u igrača kojeg transfermarkt vrednuje na 60 milijuna eura, što je markica koju na svom dresu u ovome času nema niti jedan drugi hrvatski igrač. A budući da mu je tek 27, nema dvojbe kako je pred Brozovićem tek sada najbolji dio karijere koji se, s obzirom na njegove fizičke predsipozicije, može protegnuti još barem šest godina.

“Ako govorimo o najboljim igračima na toj poziciji, svi će se vrtjeti oko Kantea, Casemira, Fabinha, Jorginha, Fernandinha ili stare verzije Busquetsa, ali u to društvo nesumnjivo spada i podcijenjeni Marcelo Brozović. Hrvat je izrastao u silu koja se ne smije zaobići...”, pisali su taktički ovisnici ove jeseni.

Uzor mu je oduvijek bio Frank Lampard, koji ga također sve više “šmeka” dok razmišlja o preobrazbi nekog svog Chelseaja, a posljednjih su se dana mediji raspisali i o interesu Real Madrida. I premda su se tamošnji dužnosnici brže-bolje odlučili demantirati te vijesti, dojma sam da bi ovom Realu mnogo bolje pristajao igrač tipa Brozovića, nego onaj Paula Pogbe, koji je nesumnjivo velik igrač, ali bi u Zidaneovoj kompoziciji djelotvornije pristajala nova hrvatska nota. Iako bi se načelno sudarao s Casemirom, Brozović se čini kao moderna verzija Luke Modrića, igrač koji iz pozadine diktira tempo i veže akcije “galacticosa”, u suradnji s, recimo, ofenzivnijim i slobodnijim Kroosom ili dečkom koji obećava, Fedeom Valverdeom.

Nova vezna linija

Ono što dodatno ide na ruku Marcelu Brozoviću jest i ugovor. Aktualni ga za Inter veže sve do ljeta 2022., a u njemu, međutim, stoji i odštetna klauzula od 60 milijuna eura, što je u vrijeme trenutačnog općeg nogometnog konzumerizma “sconto” cijena. Što će mnogi rado iskoristiti. Ili će, pak, Brozu biti ponuđen novi ugovor u rastućem dresu “nerazzura”, kojim će postati jedan od najplaćenijih igrača, s aureolom “nedodirljivog”. U svakom slučaju, win-win situacija.

I to ne samo za njega, već i za “vatrene”. U čijem je društvu, dok snaga Luke Modrića polako kopni, a Rakitićeva traži svojevrsno uskrsnuće, Brozović tiho postao najskuplji, a u ovome času i ključni igrač. Jer, vrijeme neumitno crta svoje krugove, čime je, eto, stiglo i na “eru Brozović”. Rijetki su igrači koje tako lako možeš distancirati od života izvan terena i života na njemu. U cijeloj priči Brozović je polako odrastao, u svemu, a onda je ženidbom i roditeljstvom smirio svoje životne, a borbom za sebe i one igračke bure. Upravo je time postao ovo što je danas: financijski, a danas se svi na to “pale”, ili budući najskuplji igrač otkad je Hrvatske (rekord zasad drži Kovačić za kojeg je Chelsea Realu platio 45 milijuna eura), ili, pak, najplaćeniji nogometaš “vatrenih”.

Igrački, što je, ipak, sportski važnije, Brozović je istrgnuo etikete buntovnika bez razloga i neprilagođenog tipa koji praktički nije sposoban za normalni i uobičajeni život sportaša pod velikim reflektorom javnosti te se etablirao kao jedan od najboljih na svojoj poziciji. I zato u mnogočemu upravo u šakama koje krase onaj njegov “Epic Brozo” čvrsto se drže i buduće šampionske ambicije kluba koji opet pokušava postati velik, Intera, baš kao i one hrvatske, ne samo na Euru koji dolazi, već i u budućnosti koja bi upravo s njim, Kovačićem i Vlašićem u veznoj liniji trebala postati najbolji lijek u času kada ćemo se boriti s postmodrićevskim vremenom. Marketinški, Brozović se nikad nije trudio biti bolji, privatno, bolila ga je briga što drugi misle, ali igrački je 2016. napravio potez karijere. I kroz mudrost Spallettija, Dalića i Contea postao je onaj u kojeg se neupitno vjeruje, a ovaj sve vraća s kamatama.

Izgleda da mu je samo trebalo pružiti ruku...

- Znaš, imam šestero djece. No, ako jedno izgrdim i pošaljem u kaznu, možda ću uspjeti u nakani, ali ono će možda potpuno krivo reagirati jer će se time stvoriti kontraefekt. S tim djetetom treba lagano, treba ga poticati, uz mrkvu, dok netko radi iskorake samo uz batinu. Balans je ključan, i to tako funkcionira i u nogometu, pogotovo - objasnio mi je jednom prilikom Siniša Mihajlović.

Psihologija je, ponekad, ključna. Primjer Marcela Brozovića to najbolje opisuje.