Samo su se rijetki iznenadili kada je prije pet godina u Srbiji sudski rehabilitiran Draža Mihailović, vođa četničkog pokreta i suradnik s Nijemcima. Godinu dana kasnije u Zagrebu je u brzinskom postupku ukinuta i presuda komunističkih vlasti protiv Alojzija Stepinca, što također nikoga nije pretjerano začudilo jer se nekadašnji nadbiskup doživljava isključivo žrtvom, a zaobilazi se njegova suradnja s ustaškim vlastima.

Za razliku od Srbije i Hrvatske, u Sloveniji donedavno nije bilo ovakvih slučajeva. A onda je početkom ove godine kao grom iz vedra neba odjeknula odluka slovenskoga Vrhovnog suda koji je, iz procesnih razloga, poništio presudu iz 1946. kojom su komunističke vlasti, zbog izdaje i suradnje s okupatorom, osudile na smrt i strijeljale domobranskoga generala Leona Rupnika, koji je dan-danas u Sloveniji simbol suradnje s njemačkim i talijanskim okupacijskim vlastima tijekom Drugoga svjetskog rata.

Rupnik je 5. svibnja 1945. godine pobjegao u Austriju s malom grupom svojih sljedbenika, ali 23. srpnja su ga zarobili Britanci i ubrzo zatim izručili u Jugoslaviju. U siječnju 1946. izveden je pred sud, zajedno sa SS-ovskim generalom Rösenerom i drugima, i osuđen na smrtnu kaznu zbog izdaje. Strijeljan je 4. rujna 1946. na ljubljanskom groblju Žale te pokopan isti dan u neobilježenom grobu.

Sudjelovao u zločinima

Ukidanjem presude Vrhovni sud formalno je predmet presude Rupniku vratio okružnom sudu u Ljubljani, ali novog suđenja neće biti jer se ne može suditi preminulim osobama. Sasvim očekivano, presuda je izazvala brojne reakcije, redom negativne. Predsjednik države Borut Pahor izjavio je da se zna tko je bio Leon Rupnik, slično su reagirali brojni intelektualci, a slučaj je poprimio i međunarodni karakter, jer je Centar Simona Wiesenthala također oštro prosvjedovao protiv odluke slovenskog Vrhovnog suda:

“Odluka o poništenju presude čovjeku koji je ‘aktivno sudjelovao u zločinima Holokausta’ je sramotna i predstavlja iskrivljavanje povijesti te veliku uvredu Rupnikovim žrtvama. Molimo vas da naš prosvjed odmah prenesete nadležnim slovenskim vlastima kako bi se mogle donijeti mjere za uklanjanje goleme štete koju je uzrokovala nepravedna odluka slovenskoga Vrhovnog suda”, istaknuo je Efraim Zuroff, direktor za istočnoeuropska pitanja Centra Simona Wiesenthala, u pismu slovenskoj veleposlanici u Izraelu Andreji Purkart Martinez.

Sličan slučaj dogodio se 2007. godine, kada je poništena presuda Grigoriju Rožmanu, ljubljanskom biskupu kolaboracionistu, koji je zbog suradnje s okupacijskim vlastima bio osuđen u odsutnosti, a umro je kasnije u egzilu u SAD-u. Prije desetak godina uspjela je inicijativa da sud poništi njegovu presudu, ali do odluke o novom suđenju nije došlo jer je Rožman u to vrijeme već bio mrtav, što je definitivno odlučio Okružni sud u Ljubljani na dan 10. travnja 2009.

Ali, general Leon Rupnik nije bio biskup koji je preferirao nacifašizam, nego slovenski Vidkun Quisling. Poznati slovenski povjesničar Božo Repe pojašnjava da je Rupnik bio ne samo kolaboracionist, nego i za vrijeme između dva rata i izraziti antisemit, antikomunist, a i protivnik parlamentarizma, ukratko, slovenska podalpska verzija Phillipea Petaina. “Majka, zavičaj, rod” bio je njegov moto, ali u tvrdoj, fašističkoj verziji. Bio je izrazito pronacistički usmjeren, vjerovao je u “Novu Europu” pod nacističkim rukovodstvom, gdje bi jedan dio Slovenije po uzoru na ustašku NDH dobio protektorat. S Nijemcima je ostao do kraja, njegova je vizija bila da se zajedno s domobranima brane do posljednjeg daha. Domobrani i njegova politička policija odgovorni su za stravične zločine, zbog čega je bio i osuđen”, rezimirao je Božo Repe.

Tko je bio Leon Rupnik?

Iznimno uspješan karijerni časnik rodio se 1880. u okolici Nove Gorice. S austrougarskim trupama 1914. sudjelovao je u borbama protiv srpske vojske na Drini i Kolubari, gdje je odlikovan, kao i kasnije na galicijskom ratištu. Ostao je u vojsci, sada Kraljevine SHS, u kojoj je napredovao do položaja divizijskoga generala, kao jedini Slovenac s takvim činom.

Ali, kada su osovinske trupe pregazile Kraljevinu Jugoslaviju, Rupnik je postao glavni suradnik, najprije Talijana, a kasnije i Nijemaca. Već 7. lipnja 1942. godine preuzima dužnost predsjednika pokrajinskog Odbora Ljubljana, kao gradonačelnik, da bi nakon kapitulacije Talijana u rujnu 1943., Friedrich Rainer, nacistički gaulajter iz Koruške, postavio Rupnika kao predsjednika nove pokrajinske vlade, nakon što se savjetovao s biskupom Gregorijem Rožmanom.ž

Borba protiv partizanskog pokreta

Zajedno s Antonom Kokaljom, Ernestom Peterlinom i Jankom Kregarom Rupnik je bio jedan od osnivača Slovenskog domobranstva, ustrojenog kao dobrovoljna milicija za borbu protiv partizanskog pokreta otpora. Potpuno je razumljivo da je domobranstvo djelovalo uz suglasnost njemačkih okupacijskih snaga i prema njihovim zapovijedima.

Osim toga Rupnik je bio notorni antisemit, koji je često držao antisemitske govore. Tako je u govoru održanom u Polhov Gradecu, 5. lipnja 1944., izjavio kako “s punim povjerenjem u pravednost vođa Europe, poglavito njemačke nacije, moramo mirno i sa svim fanatizmom voditi bitku protiv židovske svjetske dominacije koja servira Staljinove i Titove bandite i njihove pomagače, angloameričke gangstere”.

Ipak, i u Sloveniji ima glasova koji zagovaraju njegovu amnestiju.

Tako je glasilo Demokracija, blisko SDS-u Janeza Janše, predstavilo Rupnika kao nekoga tko je “1941. pokušao spašavati slovenske seljake od pljačkaških komunističkih skupina”, tako što je inicirao osnivanja seoskih straža. S talijanskim i njemačkim okupatorima je surađivao - glasi spomenuti prikaz u Demokraciji - kako bi pomogao opstanku slovenskog naroda i borbi protiv komunista, pa se u tom smislu citira Rupnikova izjava koja glasi: “Za svoj narod ću jesti drek, ako je potrebno”.

Međutim, ratne pobjednike nije uvjerio u svoje dobre namjere i osuđen je na smrt, zajedno sa šefom političke policije Lovrom Hacinom i SS-generalom Erwinom Rösenerom, a proces je prenošen putem zvučnika postavljenih na ljubljanskim trgovima. Zajedno su i smaknuti, najprije su obješeni Rösener i Hacin, a sat vremena kasnije ispred streljačkog stroja stao je Leon Rupnik. Uspio je uzviknuti: “Neka živi slovenski narod” prije nego što su ga četiri metka pogodila u predjelu srca, a još jedan u vrat, kako je pokazala obdukcija.

Kako je moguće da u Sloveniji, koja se ponosi antifašizmom, sud poništi presudu protiv najvećeg kvislinga? Božo Repe će kazati da je pravosudni sustav, pored politike, daleko najslabiji sustav u Sloveniji jer se u njemu isprepliću ideologija, politika i takozvano črkobralstvo. Presuda Vrhovnog suda ima političke konotacije, a Slovenija je doživjela mnoge proteste židovskih organizacija, i utjecajnog Centra Simon Wiesenthal, dodao je.

Sudski proces

“U Sloveniji za prosječnog građanina to je rehabilitacija. Formalno stvari stoje drugačije, ali na to se nitko ne obazire. Vrhovni sud nije generalno opovrgnuo presudu, nego je presudio da proces i po tadašnjim standardima nije bio legalan, jer po nekim točkama nisu dovoljno obrazložili presude, iako je Rupnik priznao sve točke optužnice.

Ali kako u Sloveniji nije moguć sudski proces ako suđeni nije prisutan, naravno da je Vrhovni sud znao da je to zapravo rehabilitacija. Isti sustav su upotrijebili kod biskupa Rožmana, kada su čak promijenili zakon, tako da stranka u postupku, koja smije uložiti apel nisu samo rođaci, nego je to postala Ljubljanska nadbiskupija. Kod Rupnika sada će se vjerojatno dogoditi da potomci dobiju i odštetu za oduzetu imovinu.

Presuda je prepuna hipokrizije jer samo zamislite kakav integritet imaju suci, koji znaju, da ono što su sada naložili nižom sudu, znači obnovu Rupnikova procesa, nije moguće”, zaključit će Repe.