“Moguti su mitska stvorenja iz Turopolja. Spominju se prvenstveno kao čuvari pojedinih sela, mjesta. Štitili su od opasnosti kada bi to bilo potrebno, ljudi bi ih zazivali da im pomognu u slučaju bolesti ili gladi. Postoje legende čak i da su spašavali od Turaka. Vezani su bili za hrastove, a za njih je bilo specifično i da mogu upravljati munjama”, govori naš poznati autor slikovnica Zdenko Bašić.

Bašić je, naime, upravo dovršio slikovnicu “Moguti. Zaboravljena priča čuvara turopoljskih lugova” koja izlazi u nakladi Muzeja Turopolja u sklopu Biblioteke zaboravljenih priča Perunfest. Slikovnica će biti promovirana čim završi izolacija zbog koronavirusa, a mi je prvi predstavljamo u Jutarnjem listu. Moći će se kupiti i hrvatsko i englesko izdanje slikovnice.

U uvodu se uz drevnu kartu Turopolja može pročitati kako “jedno od sjećanja koje je do danas preživjelo govori o neobičnim bićima koja su štitila ljude i šumu na isti način na koji su ti ljudi štitili svoje hrastove.”

Tko su moguti

Kako je došao na ideju, naš sugovornik govori: “Često surađujem s Muzejem Turopolja i istražujem etnološke običaje u ovom kraju pa sam tako došao i do moguta. Prvi put sam za njih čuo kada sam radio Perunfest prije šest godina i susreo se s ljudima koji su ih spominjali.

Bilo mi je fascinantno da imamo priče o takvim bićima u Turopolju, a da je malo o njima ostalo zabilježeno. Nakon što se pročulo da istražujem o ovim bićima, javilo mi se nekoliko ljudi, najviše starijih gospođa, koje su se sjetile kako su nekad znale pripovijedati o mogutima.”

Zdenko Bašić je mitska bića počeo istraživati na temelju priča koje su mu pripovijedale njegove dvije bake u djetinjstvu, što je interpretirao u mnogim slikovnicama, primjerice “Sjeverozapadni vjetar”. Međutim, kako kaže Bašić: “O bićima iz hrastova ni moje bake nisu ništa znale. Zanimljivo je i da su se moguti pojavljivali u raznim oblicima, imali su, zapravo, nedefinirani oblik. Znali bi doći u obliku životinja, no najčešće bi se pojavljivali kao ljudi.”

Svako bi selo, priča dalje naš sugovornik, imalo moguta, “oni jesu bili zaštitnici, no bili su i strogi i nije im se smjelo zamjeriti. Za mogute se znalo reći da kako žir donese, tako ga i odnese. Vezano je to bilo uz šumu i uz uzgoj svinja. Naime, Turopoljici su se često bavili svinjogojstvom pa bi im hrana za svinje, žirevi, znala ponekad predstavljati i razliku između života i smrti.”

Mogute se, dakle, vezivalo uz dobar ili loš urod, munje, vjetrove, grmljavinu. Pretpostavljalo se da s ljudima, ako imaju međusobno razumijevanje, i ukoliko ljudi prirodu poštuju i razumiju, imaju dobar odnos. No, ako im se zamjere, ako ljudi prirodu ne poštuju, odnos će biti drukčiji.

Josipa Matijašić istražila je mogute i njezin se uvodni tekst može pročitati u slikovnici, gdje navodi: “Nitko ga ne poznaje, ali svi znaju da postoji i bdi nad selom kao viša sila. Postoje priče da su Turopoljci tu i tamo znali susresti moguta. Spominjali su da se mogut može pretvoriti u ribu, prasca ili u zmaja. Inače se pojavljuje u svojem ljudskom obliku, kao visoki čovjek sa starinskim turopoljskim šeširom, u dugoj čoji, naslonjen na hrast.”

U slikovnici se, nadalje, može pročitati, Bašićevim riječima ispripovijedano: “Sva ta bića današnje vrijeme voli smještati u maštu i dječje priče, ali za naše pretke ona su koračala šumama čvrsto i jasno kao što su stajala debla koja tamo rastu.”

Kako su se rađali moguti, razne su priče. Jedna od njih kaže da će moguti biti ona djeca koja se rode s posteljicom. Druga da su djeca slavenskog boga Peruna nekad rođena iz sjemena drveta. Postoji i legenda da bi žena koja ne može imati djecu “mogla progutati takav žir na zimski suncostaj, a on bi u njoj nastavio nicati kao plod i iz njega bi se razvilo dijete.

Kod majke takva trudnoća katkad traje sedam do devet godina.” Nekad bi se moguti rodili sa svim zubima. Pupčanu vrpcu katkad bi pregrizli sami. U djetinjstvu su živjeli odvojeni od drugih ljudi, samotno. Neki su imali i dva reda zuba, neki, pak, očnjake poput vepra.

Legenda o vratima

Svima bi danas dobro došla bića koja ih štite, komentiramo, na što Bašić dodaje: “Dok sam istraživao, naišao sam na jednu legendu o vratima koja su podignuta u 17. stoljeću usred šume. Označavala bi dokle ide šuma i gdje se krčilo. Legenda kaže da bi svaki put kad se sruše, Turopolje zadesila velika nedaća. Primjerice 1914. kad ih je srušila oluja, krenuo je Prvi svjetski rat. Ta se vrata moraju čuvati jer štite Turopolje, a navodno su ih neki radnici zakačili traktorom krajem prošle godine.”

O samom procesu rada na slikovnici Bašić govori: “Bazirana je na mitološkim elementima, no uobličena je autorski. Prvo sam neko vrijeme istraživao, sakupljao priče i legende. Potom sam počeo pisati, a u glavi sam imao već predodžbu kako će izgledati slikovnica. Kod mene je to proces koji se odvija paralelno. Kad pišem, razmišljam vizualno, i obrnuto. Znao sam i surađivati s drugima, no najbolje funkcioniram kada su moje slikovnice u potpunosti autorske.”

O vizualnom dijelu priče govori: “Fotografirao sam lutke i kostimirane modele. Kako mogut ima ljudski oblik, karakter, želio sam posegnuti za tradicijskim elementima, vezovima s narodne nošnje. Turopolje je bogato baštinom, a uzorci s tkanina znaju biti čudesni. Istraživanje sam radio dulje, a na samom ovom procesu godinu dana. Fotografkinja Iva Lulić mjesec je dana snimala kostime, tradicijske elemente iz narodnih nošnji, ali i crkve.” Naime, na svakoj je stranici ove slikovnice jedna crkvica.

“Mnoge od tih crkvica nije bilo jednostavno pronaći, tražili smo ih po opisima, često bi se znale naći na makadamima. Neke propadaju i jako ih je teško pronaći, druge su, pak, obnovljene. Na ilustracijama je u knjizi dvanaest crkvica i dvorova od drva. Do danas još prkose vremenu i zaboravu, sve osim jedne. Ušle su u legendu i rijetki su ti koji se sjećaju gdje još stoje sakrivene.” Većinom su podignute u 17. i 18. stoljeću.

Sveto drvo hrast

Uglavnom su bile drvene i to je jedan od razloga zašto je hrast bio važan na ovom području:

“Vlažno tlo pogodovalo je i razvoju bujne vegetacije, u slučaju područja Turopolja – rastu hrasta lužnjaka”, kaže Bašić. “Hrast je ovdje najvažnija sirovina – koriste ga za gradnju kuća, kapelica, dvorova, namještaja. Turopoljska svinja tjera se u lug na prehranu, ali se hrast štuje i kao sveto stablo s ljekovitim i magičnim svojstvima, vjerovanje naslijeđeno iz praslavenske zajednice.”

Na početku je slikovnice i karta s crkvama, uz koju piše: “Oni koji će slijediti stope moguta možda i nabasaju na drvene drevne čuvare. Na ovoj karti ucrtano je 38 mjesta gdje stoje još te crkvice, a pustolovi nek’ ih pronađu u svijetu kraj starijih šuma. Nekima se možda posreći putem sresti i pokojeg moguta, koji vole boraviti kraj ovih građevina.”

Moguti su, nastavlja naš sugovornik, pretkršćansko vjerovanje, iako ih se znalo naći i u kršćanskim tradicijama, pa ih se ponekad pozivalo i za Božić. Znalo ih se spominjati i da se pojavljuju uz crkve.

U slikovnici uz Josipu Matijašić piše i Koraljka Jurčec Kos, i u interpretaciji likovnog aspekta Bašićeve slikovnice moći će se pronaći citati Petera Jacksona, gotske tipografije, steampunk estetike, Tolkiena, no sve ispripovijedano na specifičan Bašićev način.

Bašićevu je slikovnicu “The Faithful Ghost” izdao Oxford University Press, Carlton je izdao “Alisu u zemlji čudesa”, dok je za izdavačku kuću iz New Yorka Running Press Kids radio slikovnice u žanru steampunka, da nabrojimo samo neke od mnogih. Dobio je nagrade Kiklop, Grigor Vitez, Porin (za spot Žeđam od Gibonnija), Dana hrvatskog filma za film “Guliver”...

Jedan je od autora bojanke koja je izašla ovih dana uz Jutarnji list.