Jutra su mi najteža - kao da sam u noćnoj mori. Nikada više, da mogu birati, ne bih živjela na tavanu. Nikada, nikada ne adaptirajte tavane u stanove, to je glupa investicija, rupa bez dna i kad je sve kao u redu. Bojim se da više neću moći stanovati u svom stanu - susjedna kuća je i dalje nestabilna, zid i dalje prijeti rušenjem na moj krov. Stan mi izgleda kao gradilište. Više mi nije ni do spašavanja uspomena na obitelj, a toliko sam toga čuvala...

Neka cijela prošlost nestane. Tijelo mi je paralizirano od straha kad se popnem gore... Svatko ima svoju točku pucanja. Kad si mlađi, drže te nada i snaga sami po sebi. Kasnije, kako koga, meni je baš teško. Nismo svi isti. I nemamo ista iskustva, a i građeni smo od raznih materijala. Netko je King Kong, a netko zečić. A netko je King Kong koji više to ne može biti.”

King Kong koji se umorio i preplašio - to je najčitanija hrvatska spisateljica za djecu Sanja Pilić sada - iščitavamo iz njezinih statusa na Facebooku na kojemu su fotograf ije s djecom u školama, putovanja, sretnih šetnji po gradovima i druženja po centru, zamijenile slike devastiranog stana u srcu Zagreba - potres ga je uništio kao malj. Iako govori da je potres njezina točka pucanja za koju nije sigurna kako će je moći preživjeti, da joj “mozak ne radi dobro” i uopće se ni na što ne može koncentrirati, Sanja Pilić ipak zvuči borbeno.

Traumu od potresa “ispucava” psovkama - ovih dana daje si oduška u obilatim količinama. Hvali svoje majstore kao heroje, divi se prodavačicama u dućanu što su dalje dobre volje, zafrkava ih da su na nekim posebnim drogama. Sviđa joj se što su potres i korona grad umirili - pa čuje samo vrapčiće. Ne sviđa joj se lažni optimizam, ideja da će ljudi nakon svega biti bolji, jer zna da je već bilo svega pa ljudi nisu postali bolji - samo su sad u istom sosu pa su se solidarizirali.

Privremeno neupotrebljiva

Njezina zgrada, najniža u Hebrangovoj ulici, dobila je oznaku žutu: privremeno neupotrebljiva. Sama nije pretrpjela tako nepopravljiv udar, ali stan Sanje Pilić gadno je stradao od susjedne zgrade na kojoj se odvojio zabatni zid iz ležišta - dio krova i dimnjaka strovalili su se na njezin krovni prozor i propali u njezin stan. Spašavala se, priča nam, sama, bez pomoći institucija. U vlastitoj režiji našla je majstore koji su zakrpali krov da joj barem ne lijeva kiša i spriječi je od daljnje propasti, ali ni dva tjedna poslije potresa ne vidi način kako će se vratiti u svoj stan, dobiti nazad svoj život.

Statičar kaže da je još dobro prošla jer da je taj sporni zid mogao sravniti stan do temelja skupa s njom. U prvih mah činilo se da susjednoj zgradi nema spasa, no drugi pogled pokazao je da odlomljeni zid iziskuje kompleksnu sanaciju, ali ne predstavlja veću opasnost - “neće se ništa srušiti, osim možda opet meni na krov.”

Iz stana je majstor Tihomir s ostalim supermenima, kako im Sanja Pilić tepa, dva dana iznosio desetke vreći cigla i crijepa, ostatke ostataka susjednog krova, svaka vreća teška po 50 kilograma. Stavili su nove crepove, zaštitili krov ter papirom. Ali strepnja da je sada i malo jači vjetar dovoljan da dokrajči ionako poljuljani zid i dalje je tu. Sve dok stanari susjedne zgrade kojima su statičari prilijepili crvenu markicu i oznaku neupotrebljiva, ne poduzmu korake za obnovu, Sanja Pilić ne može se vratiti.

Pogađa je i što je u brizi oko spašavanje zgrade sama - a čak i u tom angažmanu je ograničena pravilima gradskih vlasti: “Našli smo građevinsku tvrtku i dobili ponudu za sanaciju krovišta, ali informacije su zbunjujuće, čas nam kažu da ju ne možemo angažirati jer Gradsko stambeno komunalno gospodarstvo ne surađuju s tom tvrtkom i da nam neće priznati troškove nego da moramo čekati jesen, čas da ipak možemo. Kao da ih ni ova situacija nije natjerala da se prilagode...”

Stavila se, kako duhovito kaže najposuđivanija autorica dječjih knjiga, pod pasku kriznog stožera svoje kćeri Vladimire Spindler koja živi na donjoj etaži, u istoj zgradi. Priča Sanje Pilić o izgradnji tavana u Donjem gradu, savijanju vlastitog životnog gnijezda, puno je više od jedne individualne priče koja svjedoči ne “samo” o krhotinama koje je ostavio potres i to ne “samo” na zgradama već i na duši nego i o povijesnim, političkim i društvenim turbulencijama Zagreba.

Sanja Pilić javno djeluje već desetljećima, ima je posvuda, ali svih tih godina ostala je suzdržana oko vlastite obiteljske povijesti. Ovih dana je i od toga odustala - možda zato što su je iznervirali lakonski dojmovi koji su se ovih dana ispucavali po društvenim mrežama o tome kako su ljudi u centru “uhljebi” i skorojevići koji se nisu oznojili za svoje stambene kvadrate, a nisu o njima ni vodili brigu.

Teški trenuci

Gradnja tavana Sanji Pilić bila je stresna, gotovo kao i potres - pratio ju je niz nesreća i pehova zajedno s bivšim mužem; od monsunskih kiša, inflacije do avanturističke potrage za građevinskim materijalom koji je tada bio totalno deficitarna roba. Tu malu kuću u Hebrangovoj, u vremenu kad je na tom prostoru bilo više kukuruza nego građevina, a Zrinjevac i kazalište nisu još postojali, kupio je njezin šukundjed oko 1880. godine.

“Sve što smo u životu imali, kupili smo. Šukundjed je kupio kućicu i dogradio joj dio - sastojala se od stana u prizemlju i na prvom katu. Za vrijeme rata stan u prizemlju vlasti su pretvorile u ured za ustaše”, govori nam Sanja Pilić i prisjeća se kako je stan i nakon završetka rata ostao okupiran - nova vlast je u njega uselila peteročlanu ličku obitelj čiji je otac radio u policiji. “Nama su ostavili sobičak, dijelili smo zajedničke nus prostorije, kuhinju, WC, i kupaonicu.

 Ta nas je obitelj maltretirala godinama, a ja sam zajedno s mamom, njezinim tadašnjim mužem i njegovom kćerkom stanovala u toj sobici od 15 kvadrata od 1957. godine. Obitelj je mijenjala brave na zahodu, pa smo često morali ići na WC u Splendid. Otac obitelji slao bi nam policiju na vrata. Mama se užasno bojala. Spavali smo na krevetu i na madracu na podu. Onda je mama rodila moju polusestru koja je umrla nakon dva mjeseca. Ovi su nas i dalje maltretirali”, otkriva ona i opisuje kako je mama, Sunčana Škrinjarić, tu agoniju odlučila prekinuti 1962. ili 1963. godine, digla je kredit i kupila stan u Trnskom - sjeća se kako su se preselili zimi, stan još nije imao uporabnu dozvolu ni grijanje, pa su se smrzavali.

“Mamin tadašnji muž ostao je još neko vrijeme u sobici u Hebrangovoj, ulazio je kroz prozor u nju, toliko su nas maltretirali. Kad više nije mogao izdržati, otišao je i on s kćeri. A sustanari su se onda proširili i na tu sobicu. Vlast im je dala ime: zaštićeni najmoprimci. Poslije, kad je propao komunizam, plaćali su vlasniku, mojoj baki, 60 kuna za stan od sto kvadrata. Suživot s njima bio je nepodnošljiv; prijetili su baki kad bi s prvog kata vješala zastore, jer im zaklanja pogled. S vremenom se obitelj raselila i ostala je u stanu samo jedna stanarka koja je prije desetak godina umrla. Tada nam je taj stan nakon punih 65 godina uzurpacije vraćen - u njemu sada živi moja kći.”

Ona sama u zgradu u Hebrangovoj u kojoj je provela rano djetinjstvo vratila se prije četrdeset godina - nakon što je godine provela najprije u podstanarstvu, a potom u vlastitom stanu u Velikoj Gorici, kupljenom na kredit. “Doživjeli smo tešku prometnu nesreću i odlučili da se probamo vratiti u grad, na tavan, u tu kuću koju je kupio šukundjed. To je bilo 1979. godine. Na prvom katu je i dalje živjela baka s tetom Tihanom Škrinjarić, a stanarka u tih sto kvadrata. Prodali smo stan u Velikoj Gorici. Inflacija nam je pojela to malo novca što smo dobili. Digli smo još dva kredita, ali ni s njima nismo uspjeli dovršiti stan. Morali smo razrušiti stari tavan, cijelo krovište. Iako su nas mnogi odgovarali od toga, stavili smo betonsku armiranu deku na tavan, mislim da nas je to sad spasilo.

Nismo imali sreću ni s majstorima, jedni su nam ukrali mješalicu. Stanarka nas je prijavljivala građevinskoj inspekciji i ometala u gradnji, nikad nije plaćala stubišnu struju. Završili smo tavan uz pomoć svevišnje sile, uselili se 1981. godine, a deset godina kasnije počeo je rat i ja sam se te godine rastala od muža. Ostala sam sama s dvoje djece na tom tavanu, bez alimentacije. Stanarka je i dalje stanovala u tom stanu za 60 kuna. Kad su donijeli zakon po kojem je trebala plaćati 300 kuna, nije htjela, pa sam je morala tužiti. Kako kuća nije imala plin, jedina u ulici, a plin je bio na suprotnoj strani ulice, ja sam ga osobno dovela.

Zeleni val bio je zatvoren dopola dok su bušili cestu da bi stavili plinske cijevi. Istina je da sam željela sačuvati ovu kuću jer ju je kupio moj šukundedek od svoje profesorske plaće na tadašnjoj ledini. Nikada i ništa cijela moja obitelj nije tražila niti dobila od države. Uglavnom smo svi bili slobodna profesija. Glupi, nepraktični umjetnici”, priča Sanja Pilić kojoj se korona nakon potresa čini kao mačji kašalj - sjediš kod kuće i katkad odeš u dućan. Samo što u njezinom slučaju postoji i jetki dodatak: ako imaš dom. “Ako ti je razrušen, pa si još i slobodni umjetnik, u tim uvjetima tražiti majstore, kupovati građevinske materijale, sanirati štetu, a novca i nema, s koronom na leđima, e to je zbilja već umijeće.”

Kulisa za turizam

Uvjerena je da nikad o svemu što je proživjela neće napisati ni slova. Zašto? To kopanje po vlastitim ranama je uvijek rizično. “Julijana Matanović vozi se u tramvaju i ode u dućan i iz toga nastane roman. Ja nisam taj tip - držim se zone maštarenja. Znam kako to ide kad se dotakneš svoje bliske okoline: svi se samo ljute, a pisci pritom nisu baš pouzdani svjedoci i arbitri, lako zaborave da svatko ima svoje razloge za svoje slabosti.”

Potres vidi i kao rušenje vezivnog tkiva grada i institucija na svim razinama: “Pustili smo da se Hrvatska uruši još puno prije korone i potresa, uništili smo privredu i ekonomiju, pa i nije neko čudo da nam se ruše bolnice, kulturne ustanove... Stari dio grada služio je samo kao kulisa za turizam i advent, a sve mu je krhko iznutra. I nitko nije kriv, a to traje godinama. Kad sve mine, rijeke nezaposlenih, možda i bez stanova, postat će vidljivi. I nitko se od vladajućih neće pobrinuti za njih. Čini mi se da prava apokalipsa nastupa nakon korone kad će mnogi puknuti. Možda i ja.”