Iako priznaje da i potres i koronavirus u njemu izazivaju nemalu i podjednaku nelagodu, prof. dr. Zvonko Maković, sveučilišni profesor povijesti umjetnosti u mirovini, uz Veru Horvat Pintarić najveći autoritet u Hrvatskoj u tom području, autor knjiga i velikih izložbi - zadnja mu je bila “Šezdesete”, 2019., u danas teško oštećenom MUO-u - ni na što se ne žali.

Svjestan je da je u potresu prošao bolje nego većina ljudi koji žive u starom dijelu Zagreba. Kuća mu je iz 1907. godine, a nije teško stradala, sve zahvaljujući, kaže, tome što su prošle godine mijenjali krov i dimnjake. “U rujnu smo završili radove. Inače bi štete bile velike. Dimnjaci su u potresu koji se dogodio u Zagrebu postali najveća opasnost, srušili su mnogo toga što bi inače opstalo. Ali - ne mora biti tako!”, tvrdi dr. Maković. Ako se solidno napravi, posebnim načinom slaganja, posebnom ciglom, bez fušeraja...

Kako izgleda vaš korona dan?

- Vrlo banalno. U kući sam, ne izlazim. Izišao sam samo kad sam zbilja morao. Obavljam zaostale poslove, preslagujem knjige, čitam. Ne želim imati osjećaj da gubim vrijeme.

A iza kuće - vrt i svježi zrak.

- Vrt koji već godinama obrađujem i sadim drveće! Jako mi fali što ne mogu u Vrsar, ondje smo u ovo doba godine provodili mnogo vremena. Ali uvijek sam svjestan da ima onih koji imaju veće probleme, bolesnih, a mi smo u obitelji svi zdravi. Nisam nestrpljiv, imam povjerenja u Stožer, jer neutralne statistike pokazuju da rade jako dobro. Smiješno mi je kad se nađe neki mudrac pa ide davati savjete vrhunskim stručnjacima. Mislim da ova situacija oko korone može biti korisna jer će ljudima vratiti povjerenje u stručnjake, a ne u diletante, politiku. Postat će još jasnije da se neminovno moraju mijenjati neke stvari u gospodarstvu, zdravstvu, upravi... Pa ne možemo imati 576 jedinca lokalne i regionalne samouprave, 20 nemogućih županija plus Zagreb, 428 općina i 127 gradova, gdje mjesto od par stotina stanovnika ima status grada. Nonsens!... I naravno, u turizmu, kao tobožnjem rješenju za sve. Zadnjih 20 godina mislili smo da će nas on uvijek činiti bogatima, privlačnima, i to je bila istina, ali zanemarili smo sve drugo.

Zagrebu je posljednjih desetak godina turizam puno donio.

- Ali sad vidimo koliko je to na krhkim temeljima. Lijepa fasada bez solidne konstrukcije. A na sve to - loše gospodarenje. Resursa nema, gradska blagajna je prazna jer potiču se pogrešne investicije, pa hipertrofirana administracija, a ne ono što zaista donosi trajnu korist.

Što bi trebalo imati prioritet pri obnovi nakon potresa, stanovanje ili javni reprezentativni objekti?

- Treba paralelno ići i jedno i drugo. Naravno da primarno treba ljudima osigurati da im ne prokišnjava i da im nije hladno. A javne zgrade, koje su mnogo složenije za obnovu, raditi paralelno.

Jako sam se začudila kad se jedna uvažena povjesničarka umjetnosti založila da se prvo obnove javne zgrade, i to zašto - zato što je to “naš identitet i autoritet, bez njega smo ništa”! To mi je nehumano koliko i provincijalno.

- Ja sam za to da jedno ne isključuje drugo. No mnoge kuće od osam ili deset stanova u centru grada koje su teško stradale mnogo se lakše obnove nego Muzej za umjetnost i obrt. To se rješava gotovo pa rutinski. Ali zato je MUO potpuno drugačija priča od Prirodoslovnog muzeja, a sve to od Mirogoja, koji je također teško stradao i koji se zanemaruje. Crkva Sv. Katarine, jedna od najznačajnijih hrvatskih crkava, potpuno je drugačija priča... Dakle, dok se saniraju domovi, ljudska elementarna staništa, u isto vrijeme se stvara i obnavlja materijalna baza koja nam je, uza sve, donijela i dobre prihode, turizam. Konačno, Zagreb ne čine samo reprezentativne zgrade, nego i one stambene i napokon, ljudi koji tu žive. Danas se pitam još nešto - gdje je nestao novac koji je upravo Donji grad, danas teško oštećen, gradu donosio u vidu turističke ponude? Nije teško otkriti u koje je gluposti gradski novac ulupan...

Na što?

- Neću sad spominjati spomenike, jer to nije ta količina novca. Neka se time bave razni inspektori, tzv. institucije... Ali ja se, recimo, pitam još nešto što mi se čini čudnim. Može li netko pokazati jednu jedinu izjavu gradske ministrice za kulturu Milane Vuković Runjić u kojoj se očituje o štetama koje su velikim dijelom pretrpjele institucije u njezinoj nadležnosti? Je li se ona i o čemu oglasila? Je li išta rekla o MUO-u, o Arheološkom muzeju, o Prirodoslovnom, Etnografskom? Gradske ministrice za kulturu naprosto nema, nju ja ovih mjesec dana nisam nigdje vidio. A neprestano sam na portalima, čitam vijesti. Onda sam počeo rekapitulirati stvari - pa nju se može vidjeti samo na feštama.

Možda se trebamo malo strpjeti...

- Mjesec dana je prošlo. Teške stvari su se dogodile... Govorim kao građanin, pa mi plaćamo ured koji vodi ta žena. Ona dobiva vrlo lijepu plaću, a ništa ne radi. Ili onaj smiješni drugi Bandićev dužnosnik s nizom ekscesa koje je napravio, to graniči s nenormalnim...

To je njegov stil...

- Onda neka se tako ponaša tamo gdje je taj stil relevantan. Ali u Zagrebu to nije relevantno, to je nešto što je opasno. Gdje su šefovi tih 20 ili koliko već ima zagrebačkih ureda? Puštaju gradonačelnika, koji je politički mrtvac, da govori umjesto njih. I opet se pitam - kakva je to izjava da ‘nema novca’, što kaže Bandić. Gdje je novac koji je sad najoštećeniji dio grada godinama donosio kroz turističku ponudu.

Gdje je?

- Ne znam, ja nisam financijski inspektor. Samo znam da ga je bilo. A sad ga, kako kaže gradonačelnik, nema.

Maštajmo malo, uzmimo da je obnova nakon potresa počela. Bi li se morao iseliti centar grada, jer ima takvih ideja, pa čak postoji ideja i da se obnovi Gredelj, gdje bi neko vrijeme stanovali oni koji su nakon potresa ostali na ulici?

- Pa to je sumanuto, Gredelj je potpuna ruševina.

Koji bi bio prosede obnove?

- Treba prije svega evidentirati štetu, svaku kuću i svaki dimnjak. I onda ići u obnovu. Ne rušenje! Ništa se ne smije rušiti. Postoje načini da se i teško oštećeni objekti statički ojačaju i ide se u obnovu. Ne smiju se rušiti ni pojedine stambene zgrade, jer kad bismo na njihovu mjestu nešto sagradili, grad bio pun interpolacija. U Gundulićevoj, u Boškovićevoj, u Petrinjskoj, Palmotićevoj, što bismo dobili? Potpuno iskrivljeni Zagreb. Zagreb ne možemo prepustiti samo arhitektima. Razumijem ih. Oni žele graditi. Ali u ovom slučaju nije primarna gradnja, nego obnova. Tu su važne i druge discipline, povijest umjetnosti, konzervatori, restauratori, statičari, urbanisti... Treba raditi timski, a mi i radimo timski - povjesničari umjetnost, arhitekti, statičari, urbanisti... nastupamo zajedno.

Da sumiramo.

- Krov nad glavom je primaran. Paralelno treba čistiti i uređivati dvorišta unutar blokova Donjeg grada i obnavljati kapitalne objekte, ključne identifikacijske šifre Zagreba, kako bi se gradu vratio šarm koji je donedavno imao, i donosio mu velike gospodarske koristi.

A možemo zamisliti i stampedo privatnih investitora koji bi jurnuli na slobodne ili “slobodne” parcele.

- Da, poput Vlahovićeve kuće u Preradovićevoj, gdje bi svaki investitor diktirao svoje pravilo. Ali nas ne zanima Vlahovićeva kuća, jer ona nije identitetska zagrebačka kuća. Zanima nas svaka ona kuća teško oštećena u Donjem gradu. A sredstvo obnove nije samo armirani beton, nego postoje drugi načini kako se zgrade saniraju. Konačno, 1979. imali smo tešku situaciju u Dubrovniku, i on je obnovljen odlično, a bilo ga je mnogo delikatnije obnavljati nego Zagreb. Dakle, sve je moguće, ako postoji politička volja, i transparentno poslovanje.

Transparentno poslovanje - to dugo nismo iskusili.

- Hoću vjerovati da smo pravna država i da je to moguće. Hoću, recimo, znati zašto se krče šume? Krči se Sljeme. Ja sam u sjevernome dijelu grada i osjećam se na vrlo trusnom području. A podsljemenska zona se krči da bi se prenamijenila u stambenu zonu.

Imamo dobre stručnjake koji obnovu mogu izvesti?

- Imamo. Imamo sjajne arhitekte, konzervatore, povjesničare umjetnosti koji odlično poznaju Zagreb. Statičare, odlične! Ne treba, dakako, isključiti i stručnjake izvana. I oni mogu itekako pomoći. Uvijek mi bude žao kad se podcjenjuju naši potencijali. Čak je i gradonačelnik pozvao velik broj stručnjaka da dođu u petak 17. travnja i razgovaraju o tim problemima. Pozvan sam, ali neću ići.

Zašto?

- Zato što je ranije izjavio da za obnovu Zagreba nema novca. Ići slušati gradonačelnikove monologe nema zaista smisla, a sve to da bi ga televizija uslikala? Hvala mu na tome.

Kad jednom počne obnova kapitalnih objekata, crkava... Koliko će vremena za to biti potrebno?

- Evo, sad dok razgovaramo treba početi rušenje sjevernog tornja katedrale. Njegovo veliko oštećenje nije bilo otpočetka prepoznato, a potrebno ga je ukloniti što prije, jer prijeti onome ispod. Za obnovu obaju tornjeva bit će potrebna desetljeća. Crkva Sv. Katarine, nedavno obnovljena, teško je stradala, ne može biti obnovljena za nekoliko godina. Na oltaru sv. Ignacija Loyole nalaze se skulpture Francesca Robbe, najvećeg hrvatskog i slovenskog baroknog kipara. Tu se nalazi jedna od najvrednijih njegovih mramornih skulptura, blaženog Franje Regisa, koja je pala i razbila se. Robba je imao više oltara u katedrali, ali nakon potresa 1880., Bolle je pri obnovi očistio tragove baroka i oni su maknuti. Tako je oltar sv. Križa otišao u Križevce, neki u druge crkve. I oni su tad preživjeli potres, ali najbolja kamena skulptura koju u Hrvatskoj imamo, Robbin blaženi Franjo Regis, sada je uništena.

Ali uspješna restauracija je ipak neupitna.

- Postoji način da se razbijeni dijelovi spoje. Ako postoji način da se spoje stradali predmeti od stakla, tankog porculana, i ovo je moguće. Međutim, to je zauvijek samo restaurirano, nikad više nije cjelovito. Zatim, restauracije i inače dugo traju, a sad je mnogo toga stradalo u isto vrijeme. I to povlači drugo pitanje - hoćemo li moći za tri godine jačati turizam u Zagrebu? Nećemo. Prema tome, mi ćemo siromašni biti još dugi niz godina. Jer tvornica nemamo, pozatvarali smo ih i poprodavali. Što nam ostaje nego nesretni turizam, koji je sad atrofirao?

Pa možda će nekome biti zanimljivo gledati i obnovu. To se ne vidi često. No neće biti nužno da se rade replike?

- Što se tiče likovne baštine, replike se sigurno neće raditi. Jako je stradao Prirodoslovni muzej. I pretpostavljam, ako su stradali neki kosturi, životinjice, kukci, kojih više naprosto ovdje nema, onda će neka vrsta replike biti nužna.

Čeka nas velika kriza ne samo u baštinskoj, nego i 'živoj' kulturi, koju će možda biti i teže riješiti. Kako tu provesti fizičku distancu? Na primjer u kazalištu, gdje ljudi sjede nagurani jedan do drugog? Ako govorimo o HNK, orkestar je u rupi, svirači jedan do drugog, a operi treba i zbor od 80 ljudi?

- Pa mogu samo reći nešto što će zvučati cinično, iako mi to nije namjera - pretpostavljam da se još neko vrijeme neće na pozornicu dovesti ni zbor niti će se natrpati publika u parter i lože. Sve će krenuti tek kad pandemija doista prođe, ali tad ćemo biti sasvim osiromašeni. Proračun za kulturu je tek nedavno opet dosegnuo jedan posto, koji je postojao u vrijeme koalicijske Račanove Vlade. Ali on je imao odličnog ministra, Antuna Vujića, kojemu je vjerovao. A ovaj je vjerovao vijećima, koja su upravo tad uvedena.

Sigurno sad slikari slikaju, pisci pišu...

- Svi nešto rade, ali ono što mene zanima jest da prođem izložbom, dobijem knjigu u ruku. Kad će za to biti novca? Ja sam u zadnje vrijeme radio velike, problemske izložbe... Pa znam koliko su tek one financijski zahtjevne. Ne bih se usudio išta prognozirati. I razumijem da je čovjeku prozor i dimnjak važniji od neke izložbe. Ali kažem opet, sve se može paralelno uspostaviti, pa neka ide i malo sporije. Ni u Njemačkoj, niti u Francuskoj nije bolje.

Odlazite li u Osijek?

- Ja sam Osječanin, ali otišao sam iz njega prije 54 godine. Do prije četiri godine majka mi je bila živa pa sam odlazio nešto češće, ali sad vrlo rijetko. Zadnji put prošle jeseni, jer su me pozvali da održim predavanje na Građevinskom fakultetu. Bio sam tad u dobro obnovljenoj Tvrđi, koja pokazuje što se može kad postoji dobra gradska vlast, usklađenost koalicijskih partnera, sposobnost da se osigura novac europskih fondova.

Samo nedostaju ljudi... No zamjerate gradskoj ministrici kulture što se u ovom strašnom hrvatskom času nije uopće oglasila, ali bome nije ni HAZU, naša najveća kulturna i znanstvena ustanova, a vi ste tu član suradnik.

- Ne znam, ne znam zašto, niti znam što Akademija sad radi. Vi ste radili intervju s predsjednikom Neidhardtom...

Da, ali u predvečerje korone, puno prije potresa, to pitanje nije bilo na vidiku. No dobro, osjećam da ste vi osobno optimist.

- Uvijek volim misliti da će biti bolje. A što se tiče moje profesionalne koncentracije, usmjerio sam je na Društvo povjesničara umjetnosti koje vodim i to je dovoljno i vjerujem, korisno.