Preporuke naših knjižničarki nešto su što redovito konzumiram i s mnogo veselja i pouzdanja očekujem. Tako se na mom čitalačkom meniju našla i Kapaličaršija koju je napisao Fuat Sevimay.
Teško mi je ovako na prvu, jednostavno, reći što je to. Počevši čitanje pomislio sam si “gle, magijski realizam na turski način”, no daljnje me čitanje dovelo na prag fantazmagoričnih događaja s kojima nikad ne znaš na čemu si, hoće li imati svoje mjesto u priči ili će pisac reći da se samo šalio. Roman je to o turskoj povijesti, iako nije samo o tome, roman je to o Kapali čaršiji, istanbulskoj tržnici, ali nije samo o tome, roman je to i o sadašnjosti, ali nije samo to…. Upravo to mi se čini i njegovim najvećim nedostatkom. Čitajući, nisam uspio razabrati o čemu je zapravo roman, što je to bio krajnji cilj autora. Sevimay nesumnjivo piše šarmantno, obraćajući se nerijetko direktno čitatelju, ima šaljivih komentara, mašta mu je nesmiljeno bujna, ali meni je nedostajala neka suvisla poveznica, zajednički nazivnik (osim ako je želio reći da su sva vremena zapravo ista, samo s drugim protagonistima). Dobio sam dojam da je roman svašta, a na kraju zapravo ništa po čemu ću ga posebno pamtiti. Dogodila se jedna od najgorih stvari što se kod čitanja može dogoditi, u jednom trenutku sam samo čekao da konačno dođem do kraja, da mogu reći da sam ga pročitao. Obično kad uzmem knjigu u ruke čitam nemilice, gotovo da proždirem rečenice; ovo sam čitao na rate, nije me vuklo na čitanje. Možda je do mene; djelo je hvaljeno od kritike, sastojci koje sam spomenuo svaki zasebno djeluju zanimljivo, međutim, cjelina je više od zbroja sastojaka, meni je nedostajalo ono nešto što kvalitetne namirnice pretvara u ukusno jelo za prste polizati.