Jesi l živa, staričice moja?

Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.

Nek uvečer nad kolibom tvojom

ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često

zbog mene veoma zabrinutu

i da ideš svaki čas na cestu

u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često

uvijek isto priviđenje muči:

kako su u krčmi finski nož

u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!

Od utvare to ti srce zebe.

TTako ipak propio se nisa

da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,

i srce mi živi samo snom,

da što prije pobjegnem od jada

i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu

rašire se grane pune cvijeta.

Samo nemoj da u ranu zoru

budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,

nek miruje ono čega ne bi:

odveć rano zamoren životom,

samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!

Nema više vraćanja ka starom.

Ti jedina utjeha si moja,

svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često

viđaju onako zabrinutu,

i ne idi svaki čas na cestu

u svom trošnom starinskom kaputu.