Prvijenac Tanje Miličić mi je slučajno došao u ruke preko kolegice iz ureda te sam ju prvenstveno iz razloga da joj knjigu čim prije vratim, pročitala u jednom dahu iliti jednom čitanju. Doslovce, dok sam čitala svih stotinu i devet stranica (jer su i zahvale u ovoj knjizi bitne), ulovila sam sebe kako zadržavam dah. Svrstati te stranice u određeni žanr mi se ne čini oportuno jer unatoč priči o ljubavi, nije riječ o ljubavnom romanu, neovisno o činjenici da se dogodila svojevrsna tragedija, ne mogu zaključiti da je riječ o sentimentalnom romanu, a slijedom ipak nepobitnog elementa fantastike, nije riječ ni o romanu fantastike.

Plakala sam, ridala nad sudbinom meni potpuno nepoznate osobe, a opet vjerojatno zato jer sam se prepoznala. Svejedno ne bih rekla da su tuga i suze bit ove knjige jer su, barem kod mene, imali katarzično djelovanje koje tjera naprijed. Tanja je uspjela duhovitim elementima nadići osjećaj tragičnosti mada pisanje u jednom trenutku poprima mračnost koja odgovara situaciji u kojoj se našla.

Pod dojmom naslova knjige i prvih pedesetak stranica nisam očekivala obrat koji se dogodio te sam se uistinu osjećala kao na vlaku smrti koji mi je potresao utrobu samo jednim okretom, samo jednim poniranjem. Spisateljica je odala veliku počast jednoj anonimnoj, svakodnevnoj osobi koja je evidentno ostavila velik dojam na bezbroj osoba s kojima ju je život doveo u kontakt. Ne može se ne osjetiti ta ljubav i prijateljstvo koja nije nužno izrečena riječima ili dijalogom u samoj knjizi.

Na mahove kroz duhovitost i nadasve, iskrenost, na površinu izlazi i osjećaj krivnje. Krivnje možda zbog situacija u kojima je spisateljica osjećala da je bila nestrpljiva ili netolerantna. Možda je baš riječ o trenucima za kojima svi mi žalimo kada se dogodi nešto fatalno i ne možemo vratiti vrijeme. A silno bismo htjeli pa si obećajemo da se više nećemo dovesti u takve situacije, ali nas život neumoljivo čini lažovima ili barem slabićima.

Tanjina priča liječi osjećaj tuge i slabosti te daje nadu i vjeru da možemo dalje i da nismo sami bez obzira na to koliko se nekad usamljeno i neshvaćeno osjećali. Suvereno vlada pripovijedanjem jednog dijela svog života i ne ostavlja mjesta sumnji da je riječ o spisateljici čiju ću sljedeću knjigu rado pročitati.

Pročitajte knjigu posvećenu, između ostalog, njoj: nepredvidljivoj budućnosti.