U četvrtak 18. siječnja 2024. u okviru sastanka Poetskog kluba održat će se promocija slikovnice Štefice Šantić “Čarolija Božića”.

Štefica Šantić (rođ. Bartolić) djetinjstvo, mladost i školovanje provela je u Petrinji. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu kao nastavnik razredne nastave. Od 1985. godine živi u Sisku gdje i radi u osnovnoj školi kao nastavnik razredne nastave. Pisanjem se bavi od srednje škole, a piše priče i poeziju. Prva objavljena priča joj je slikovnica Kad zaplešu anđeli, izdana 2022. godine u vlastitoj nakladi. Slikovnica je poklonjena knjižnicama, zavičajnim zbirkama, veleposlanstvima, mnogim udrugama te pjesnicima i piscima. Čarolija Božića njezina je druga slikovnica. Objavljena je ovog mjeseca u nakladi Ogranka Matice hrvatske u Petrinji, koji je organizirao i petrinjsku promociju netom tiskanog naslova.

„Radila sam u školi 33 godine kao nastavnik razredne nastave i primijetila sam da se taj smisao Božića koji je bio prije 30, 20, 15, pa i zadnjih 5 godina, jako promijenio. Obiteljska okupljanja, sjedenje za stolom, odlazak na polnoćku, sve je potisnuo materijalizam, kupovanje – od orašara nadalje. Nemam ništa protiv da se djeca igraju s orašarima i sa svim tim, ali uglavnom prevladava otuđenost – svi imaju slušalice, svi tipkaju po mobitelima, sve manje se razgovara. Danas se djeca ne znaju više družiti, razgovarati, oni ne znaju pošteno trčati, uhvatiti loptu. Kad dođu na sat tjelesnog, ne žele igrati tjelesni. Pa mi smo bili nesretni ako nismo smjeli igrati tjelesni! Danas, da bi djeca bila dobra i mirna – evo ti mobitel, evo ti laptop, evo ti kompjuter! Ujutro djeca dođu u školu nenaspavana. Ja mislim djetetu fali šećera, nije mu dobro, možda ima nisko željezo, stalno spava. On kaže, bio je na kompjuteru do dva sata. Pa gdje su mama i tata? Kaže: „Oni su spavali, ja nisam mogao spavati“. Dakle, u obitelji se događa  da roditelji ne znaju što im djeca rade. Mi moramo znati kontrolirati svoju djecu. Nije ljubav ako im sve daš. Ljubav je ako ti njih odgajaš, ako ih usmjeravaš. Normalno da djeca ne vole da im se „soli“ i da im pametuješ – ovo smiješ, ovo ne smiješ, ali morate biti mudri da znate kako ćete ih okupiti oko stola kad se stavi ta juha, da se odlože ti mobiteli. A ne da se sjedne za stol i onda ovaj uzme tanjur s juhom i gleda televiziju, ovaj uzme šniclu i ode na kompjuter. Nitko s nikim ne priča. To je strašno! Da ne kažem sad, kad sam u ulozi bake, da su bake i djedovi potisnuti. Ispada da mi ništa ne znamo, jer nisi na Tik Toku, nisi fora.“