Prijava

Vaša prijava

Neugodne emocije- jesam li dobro?


Neugodne emocije- jesam li dobro?

Često se pitamo: Zašto baš sada? Zašto baš meni/nama? Ima li tome kraja? Kada?

Svako od ovih pitanja pravo je pitanje i nimalo neobično za vrijeme u kojem živimo.

Svjedoci smo važnosti skladnog suživota čovjeka s prirodom u kontroli naših emocija. Da, ja sam školovana psihologinja s već, reklo bi se, dovoljno godina radnog iskustva i znam puno o ljudskim emocijama, njihovom izražavanju, osobitostima, kontroli, ali nedavno životno iskustvo donijelo mi je uz doživljaj straha i bespomoćnosti još jednu veliku životnu lekciju.

Tog utorka, 29.prosinca 2020., kojeg ću se sjećati sigurna sam cijeli svoj život, zagrljena sa svojim šestogodišnjim sinčićem stajala sam na sred velike prostrane livade u jednom

zagrebačkom naselju. Tlo pod nogama sve jače mi se treslo, ruke su mi grlile život, u ušima mi je tutnjalo, stajala sam kao ukopana. I imala sam osjećaj da je svijet u tih nekoliko sekundi, koje su trajale kao vječnost, zaista stao. Kroz glavu mi nije prošla niti jedna misao. Mislila sam da sam na trenutak ušla u neku novu nestvarnu dimenziju. Kada sam pomislila da je najgore prošlo, osjetila sam kako mi koljena klecaju iako je tlo prestalo podrhtavati.

Zbog sinčića sam se trudila ostati pribrana i verbalni kontakt s njime me je vrlo brzo potpuno vratio u realnost.

Uz sve neugodnosti i nelagodu koje sam doživjela, osjećaje straha i bespomoćnosti,

primijetila sam i jedan ugodan osjećaj koji je sve ove neugodne emocije na neki način barem malo ublažio. Naizgled kontradiktorno, a opet jako stvarno. Širina i prostranstvo prirode koja nas je u trenutku potresa okruživala pružila mi je istodobno i osjećaj sigurnosti i pomogla na neki način umanjiti osjećaj straha. Zaštitila nas je od jezivih zvukova koji nastaju

podrhtavanjem stakla, zveckanja i lupanja stvari koje padaju. Imala sam osjećaj da me je prostranstvo prirode zagrlilo, a širina u tim trenucima pružila veću sigurnost od sigurnosti vlastitog doma. I još jedanputa dokazalo koliko je važan sklad čovjeka i prirode. Dok nas istodobno jako plaši, priroda nas čuva.

Rođeni smo sa samo dva straha- straha od gubitka tla pod nogama i straha od jakog zvuka. Svi ostali strahovi su tijekom života zbog različitih životnih događaja koji su nas oblikovali stečeni, tj. naučeni i možemo ih se odučiti.

Mnogi od nas su tog utorka na neki način osjetili oba straha s kojima smo rođeni i oni su u

nama probudili osjećaje duboke bespomoćnosti i neizvjesnosti s kojima se čovjek teško nosi.

I to je očekivano. Potpuno je u redu da se osjećate bijesno, tužno, ustrašeno, užasnuto i bespomoćno u situaciji koja u vama budi upravo ove i vjerojatno cijeli još niz neugodnih

emocija. Neki među nama izgubili su drage ljude, domove, ostali bez svojih ljubimaca, dragih stvari,… Mnogi i dalje osjećaju kako ih sve trese i unutar njih samih i oko njih. I čini im se da

tome nema kraja. Ima, ali teško je.

U trenucima i danima koji su pred vama pokušajte:

  • ne zaboraviti da su sva ljudska iskustva jedinstvena, nemojte ih uspoređivati
  • biti blagi prema sebi- prihvatite sve svoje i ugodne i neugodne osjećaje
  • izraziti svoje osjećaje, ne ostavljati ih zatvorene u sebi (razgovarajte, hodajte, crtajte, kuhajte, pišite, radite ono što vas opušta i kroz što se možete izraziti i otpustiti nakupljenu napetost i nelagodu
  • što više boraviti u prirodi i živjeti u skladu s njom
  • svaki dan prisjetiti se barem jedne stvari zbog koje ste sretni a imate je i važna vam je
  • pokušati nastaviti s vašim uobičajenim svakodnevnim aktivnostima
  • zaokupiti se aktivnostima koje vam daju smisao i svrhu
  • ograničiti izloženost stalnom medijskom izvještavanju o posljedicama potresa
  • imati na umu da vodeći brigu o sebi pomažete i djeci
  • ne ustručavati se potražiti stručnu pomoć kada osjetite da samostalno ili uz podršku najbližih teško obavljate svoje svakodnevne aktivnosti

Pripremila: Gordana Novković Poje, mag.psych.univ.spec.psih.sav.