Doživljaj te magične knjige koja je još odzvanjala u meni samo je produbilo to neplanirano, no možda prizvano, putovanje kroz terru magicu – crvenu zemlju prošaranu zmijolikim uskim cesticama na kojima si, najčešće jedini putnik-namjernik, kilometrima unaokolo. Postoji uvijek taj jedan momenat kad u vožnji osjetiš promjenu krajolika koja ukazuje da si ušao u novi klimatski pojas. Pričamo o suptilnim izmjenama u konfiguraciji terena i njegovih prevladavajućih boja. Gorski kotar polako postaje Kvarner dok se vozimo svojevrsnim međuzemljem. Promjena nije ni nagla, ali ni odveć postepena, jednostavno ju primijetiš bez obzira obraćao na to pozornost ili ne. Volim gledati pejzaže koji opajaju oči. Do te mjere da sam na trenutke vjerojatno opasan vozač. Ne toliko zbog brzine već što se toliko isključim da zaboravim da sam uopće za volanom. To zna katkad potrajati i po par minuta. Tješim se da bi mi instinkti na vrijeme reagirali da mi štogod ili tkogod izleti pred kotače. A bogami, bilo je na tom putu živopisnih susreta sa šumskom divljači. Na velebnoj Istarskoj planini Učka susreli smo više zečeva no što ih je, krpenih, u uskršnjoj košarici moje majke. Fantastičnom brzinom pretrčavali su cestu što je raspolavljala šumu. Ni u jednom trenu nisam se zabrinuo za njih iako je suputnica rekla da malo usporim – za svaki slučaj. Čak štoviše, ne mogu zamisliti brzinu tog predatora koji bi (nj)ih ulovio. Možda jedino neka lisica koja igra na svoje mudrolije, čitaj sačekuše. Putem smo stali da napunimo plastične boce planinskom vodom koja je kroz usta od kamena isklesane ljudske glave padala u kameno korito. Planina je plijenila svojim mirom, a cesta me učila disciplini svojim neobično oštrim i učestalim zavojima. Izlazeći da se popiškimo bili smo u neobičnoj mješavini očaranosti dubokom netaknutom šumom i majušnom, ali ipak pritajenim strahopoštovanjem spram nedokučivosti vidljivog i nevidljivog svijeta koji se tamo skriva i djeluje na nas iz svoje tihe potaje. Čučeći između sva visoka bora D. je djelovala kao da je upravo otkrila portal u drugi svijet i popiškila se po njemu. Tko zna, možda je to za entitete iz te druge dimenzije bila svetkovina, a ne uvreda, tješio sam se. Gledao sam u D. kao da će svaki čas iščeznuti zasuta šljokičastim zvjezdicama iz čarobnog štapića kakvog bradatog, šumskog maga. Pokušali smo da magijski doživljaj šume ostane još dugo u nama kad se vratimo u auto i snagom brundajuće tehnologije narušimo savršenu zelenu harmoniju koja će nam valjda oprostiti što nismo pješice. Ma što nam ima oprostiti? Ona je savršeno ravnodušna i u tome i jest neodoljiva suština njene privlačnosti…

…Putujući kroz mjestašca osebujnih imena nisam mogao a da ne zamislim svoj život tamo negdje, okružen šumama, poljima, drevnim tokovima iscjeljujućih ledenih voda i starim kamenjem neke trošne, ali još funkcionalne kućice.

Odlučio sam isključivo ići starim cestama jer autoputi su jednostavno odveć lišeni čari prolaska kroz autentične domaće krajeve pa mi skoro više i ne pada na pamet njima putovati. Držim se pravila da kad putujem odveć ne žurim jer cilj putovanja nije samo dolazak na odredište već i putovanje samo. Čak se i u financijskom smislu više isplati ići starim putevima. Na autocesti ću teško odoljeti da ne vozim jako brzo, a to, u slučaju moje Honde, znači i značajno veću potrošnju goriva. O plaćanju autoceste da i ne govorim. Pitam se ponekad kako to da stare ceste ne koštaju ništa kad putniku pokažu toliko više od modernih autoputova. I što ti je onda koji sat više vožnje? Ne samo da te to ne živcira već ti je i drago što traje dulje i još ti neka nelagoda prostruji kičmom kad shvatiš da je put pri kraju. Ima doduše i pojava na cesti koje malčice nagrizaju idilu, ali ih se, jer su srećom benigne, brzo zaboravi.

   Kad bi se mimoišli s nekim autom trznuo bih se kao da sam susreo vanzemaljca. Što si se ti tu sad morao naći da mi uništavaš idilu vožnje pustim drumom? Ili neki domicilni luđak u rasklimanim kolima koja poput dim mašine stvaraju mliječnu zavjesu za sobom. Manijak te, pojavivši se niotkud, pretiče posljednjim snagama prastare mašine koja je već davno dala svoje. Ne samo jer tako i inače divlja cestom koju poznaje ko svoj džep već i iz satisfakcije da pretekne mrsku budalu sa zagrebačkim registracijama i pokaže joj tko je tu glavni pa makar mu se kola raspao čim zamakne za prvi zavoj.

Červar Porat – apartmansko mjestašce u kojem su apartmane većinski pokupovali Slovenci, ali i D.-ina prabaka u svojoj poznijoj dobi. Bio je tamo donedavno i hotel u kojem su godinama živjele izbjeglice iz Bosne – ljudi koji su se vjerojatno vremenom raštrkali po cijelom svijetom – trbuhom za kruhom, no ima ih i koji su ostali i infiltirali se u osebujan život Istre.

Ipak, po običaju, ima i određenih smetnji u ljudskim rajevima:

 “Joj, sam se nadam da nema onog debila Slovenca u stanu ispod. On i njegova žena se ne gase čitavu noć. Mislim ajde još da pričaju, al oni urlaju. I ono, nikad ne spavaju. Jebote, dođem tu u 4 ujutro iz izlaska, mrtva umorna, oću spavat, a ovi još raspravljaju. Fucking idioti!”

“Dobro, dobro, čini se da ga nema, kaj ne?”

“Ma sorry, al’ već me i sama pomisao na njega izludi.”

“Da, kužim. Al’ dobro, čak i ako dođe, nećemo se puno zadržavati u apartmanu pa nije bed.”, pokušavam ju utješiti.

Mir i tišina malog mjesta koju je “narušavao” samo pjev ptičica učinila je svoje i zaboravila je brzo na iritantnog Slovenca iz prizemlja.

Napravila je kavu, a ja sam iz auta donio preostale dvije konzerve piva tople ko pišaka. Odlučili smo ih ne popiti odmah već ih namočiti u more da se malo rashlade.

Na balkonu mi je ispričala davnu dogodovštinu nakon koje sam se znatno više osjećao kao dio tog prostora.

 Njen brat je sa svojim muškim društvom odlučio provesti par dana na moru. Čim su nogom stupili u apartman,  sasvim očekivano, brzo su se napili. Brat se u jednom času otišao tuširati i malko urediti za izlazak. Plan je bio otići do Poreča i tamo nastaviti cugati po birtijama. Njegov već dobrano nacugani prijatelj s balkona uoči prelijepu mladu susjedu koja se pojavila na pločniku podno balkona. “Hej mala dođi da te jeb…!”, izdere se ohrabren hektolitrom pive u krvi. Nije još ni osvjestio kako njegov ulet nije bio baš gospodski kad ljepotica slavujski zacvrkuće: “Toniii, Toniii!” Nije prošlo pet sekundi, a kraj nje se pojavi nabildana tetovirana gromada od 130 kila. Nakon što mu je opisala birane riječi kojima je maloprije počašćena Toni podigne pogled na balkonu. Bratov prijatelj u sekundi je nagon za razmnožavanjem zamijenio nagonom za preživljavanjem. Rukama i gestama lica mahao je u jalovom pokušaju nijekanja onog što je maloprije počinio. Gromada se žurno vrati u zgradu i iziđe s više ni manje pištoljem u ruci. 

Brat je tako punio gaće pritiješnjen uz pod da je jedva uspio zucnuti – Nije ni sam bio siguran je li bolje da ne kaže ništa ili da kaže nešto spasonosno. Sve što je uspio reći bilo je: “Maaaama, maaaama.” Oči su mu se punile suzama, a srce grandioznom nemoći koja je razmjerom bila al pari s tiranovim osjećajem superiornosti.   

Kako je u blizini našeg apartmanskog naselja bio Poreč dobar smo dio dana tamo provodili, pijuckajući kave po terasama centra, lutajući uskim prekrasnim uličicama koje skrivaju pravo blago sakralne umjetnosti – Eufrazijevu baziliku – ranokršćansku crkvu čija su pročelja oslikana mozaicima od kojih zastaje dah. Ipak, upad je bio 50 kuna po osobi pa nam se to učini nekako previše turistički i da je ipak bolje da za tu lovu maznemo u nekoj pitoresknoj birtijici par hladnih piva. Sunce u podne i par litara hmeljnog napitka učinili su svoje i D. i ja smo već rječitim raspravama oslikavali neke svoje, privatne crkve, mozaicima kojima nažalost rok trajanja nije predug, ali koji zato nisu ništa manje spektakularni. Kako čitav grad odiše prošlošću pričali smo o fenomenu hrvatskih ratnika – cijenjenih i od jednog Napoleona koji je svojedobno izjavio: “Dajte mi 100 000 hrvata i osvojiti ću cijeli svijet.” D. je imala svoje viđenje:

“Pih, to samo govori koliki smo mi kreteni, ne cijenimo uopće svoj život – zato i jesmo dobri ratnici.”

“Hm ili smo dobri ratnici baš zato jer cijenimo dobar život?” Iz snatrenja o drevnim ratnicima ovog podneblja probudila nas je procesija puna svečano obućenih dječaka i djevojčica koje su pratili njihovi najbliži. Djevojčice su nespretno nabadale štiklama po popločanom gradskom trgu, a dječaci se šepurili u ili pretijesnim ili predugačkim odijelima, simpatično razapeti između ozbiljne uloge koju im danas valja odigrati i one nezrele, mangupske dječačke – tako svojstvene njihovim godinama. Radost jednostavnosti zadovoljenja uvjeta da se primi sakrament krizme, ponos vjerski nastrojenih roditelja i postajanje dijelom povijesti i budućnosti grada ozarili su lica mladih ljudi koji su u rijekama lebdjeli nad kamenim pločama. Nisam ih fotografirao, ali taj se prizor duboko usjekao u moju podsvijest, zamrznut tako da, odolijevajući kušnjama vremena, ta lica zauvijek nepromijenjena ostanu u mom privatnom fotoalbumu. Pretpostavljam da je mojoj impresioniranosti momentom doprinijela i skrivena energija rute kojoj su opetovano, da se podvrgnu istom ritualu, već stoljećima kročile generacije Porečkih klinaca. Razmišljao sam množe li se efekti minulih vremena s ovim sadašnjim pa se i jednom nevjerniku poput mene mile takvi kršćanski prizori. Ili sam samo možda već bio prilično pijan pa bi mi se i procesija odojaka koji odlaze na klanje pričinila nečim božanstvenim? Vrag će ga znat.

D. je pušila ko Turčin, a i ja nisam mogao da ne stavim pljugu u usta, ali bez paljenja. “Daj mi malo da ih žvačem.”

U šali znam reći, svaki derpe voli imat neki k…. u ustima. Cigareta mijenja svijest, kao da je produžetak misli, ne baš kao psihodelik, ali naprosto daje čovjeku drukčiji pogled na stvari – znaš da izgledaš s njom drukčije pa se počneš i ponašati malo drukčije – slobodnije i manje zategnuto u mom slučaju. Zanimljiv je to moment, ali kod mene igra svaki put. Stari Indijanci su, primjerice, znali da im medvjeđa ili vučja koža daje ne samo toplinu već i snagu. Kad obučete neku svečaniju odjeću osjećate se drukčije nego kad ste u svojim svakodnevnim trapericama, zar ne? Cigaretom ili odabirom odjeće na neki način kao da birate i neku novu verziju sebe, osvježavate karakternu monotoniju, moglo bi se reći. Ta zamislite one klince iz crkvene procesije – zamislite samo koliko bi svečanost trenutka bila okrnjena, ako ne i potpuno otklonjena da su nosili svoju svakodnevnu odjeću.

Premda već svibanj, more je još uvijek bilo jako hladno, ali nisam mogao odoljeti da se učinim hrabrijim no što jesam i brćnem se malo. Kakvog li osvježenja u toj Plavoj laguni! Mali raj na Zemlji. Prekrasne plaže, potpuno puste, spremne da ti otkriju sve svoje draži ako se uputiš malko dalje od lokacija vidljivih sa glavne ceste. Turista nigdje na vidiku, tek poneka grupica domicilnih lijenih šetača koji su sa zanimanjem promatrali dvoje kontinentalaca koji polugoli glume ljeto. Mrzla voda žustro me probudila iz polusna u koji sam bio zapao omamljen jakim svibanjskim suncem. Nisam doduše bio siguran želim li se doista razbuditi ili je bolje ošamućen ići svijetom. U svakom slučaju bilo mi je milo što me D. gledala kao da sam napravio nešto vrijedno i muževno pa sam umjesto suncem nastavio biti opijen samim sobom. Barem do časka kad je trebalo izaći iz vode i kad sam vriskao poput curice jer je sve bilo puno oštrih podvodnih stijena na koje sam se lijepo izrezao. Smijala mi se, ali nekako s naklonošću i simpatijom pa sam lakše podnio nagli gubitak muškosti. A i, ajde, netom prije sam u osami plaže i uz savršenu zaštitu goleme stijene, relativno efektno “obavio” svoje vanbračne dužnosti što  daje prostor da se mogu odmoriti malo od vlastitog “mužjaštva” i biti malo zaigrani, preplašeni curetak koji pravi skice ovih redaka penjući se pješke cestom za Motovun…