Brankec (Branko, ali svi koji ga poznaju zovu ga Brankec pa ću tako učiniti i ja)  je 60-godišnji umirovljeni hrvatski branitelj koji već godinama živi od zaslužene invalidske penzije. 93. godine, negdje u dalmatinskom zaleđu, lijevim je bubregom zaustavio gelere neprijateljske granate. “Sva sreća”, šalio se puno kasnije pred liječničkom komisijom za utvrđivanje stupnja invaliditeta,”jer porazbijali su mi sav bubrežni kamenac”. “Jedino kaj”, dodao je,  “sad imam povišenu vrijednost željeza u urinu, al’ dobro, bar nisam anemičan”, pokušao je razbiti napetost pred mladom, neiskusnom medicinskom sestrom. “Anemija je bolest krvi, a ne urina”, ozbiljno mu odgovori mlada  sestra i zabode iglu u venu. Ni nježno ni grubo, ni profesionalno ni nevješto, između osrednjosti i početništva. Nakon pregleda zaključeno je da mu moraju odstraniti jedan bubreg. Nakon operacije od iste je sestre danima dobivao preporučenu terapiju. On je pak njoj preporučio vitamine za podizanje razine humora u krvi. Njen je osmijeh bio limunski kiseo.
Brankec je jedan od onih koji nije morao muljati državu da si, uz ženinu penziju, osigura koliko toliko financijski komforan ostatak života. Osim bubrega bio je ranjen i u lijevi kuk zbog čega još uvijek malo šepa, ali je osim toga u solidnom psihofizičkom stanju. “Dečki prošao sam više bojišta nego kaj ste vi ženski imali”, često u šali voli dobaciti svojim mlađahnim susjedima iz zgrade s kojima redom gaji dobre odnose. “Je al’ kolko si čeda ustrijelio, to se računa!”, jednom mu je pred cijelom susjedskom ekipom provokatorski uletio jedan mladi mudonja iz kvarta, inače sin tipa s kojim je u pravnom sporu oko kupoprodajnog ugovora vezanog za grunt u pitoresknom selu Veleševec, blizu rijeke Save. “Svakako manje od broja laži koje je tvoj otac iznio na sudu”, pogledao je malog mudonju ravno u oči. Mudonjić se zaletio na njega, više zbog reputacije kvartovskog razbijača nego ičeg drugog. Vidio je u pogledu starog divlju odlučnost i samurajsku hladnokrvnu spremnost na svaki ishod. Laknulo mu je kad su ih razdvojili tj. nije ni stigao do starog a već su ga dvojica prijatelja držala za ruke i smirivala. Brankec je vikao na njih da ga puste i gledao mladolikog toliko manijački da se ovaj živ usro. “Jebote taj je fakat spreman ubiti”, lik nije normalan”, pričao je poslije dečkima na poslu u toplani. “Ma joj daj, ne možeš to znat, pa nije te ni taknuo. Uostalom lik je invalid”. “Nema to veze, vidio sam mu očima”, rekao je Mudonjić, osjetivši kako mu je hladna jeza u tren posisala svu krv iz lica.
Brankec je jedan od onih frajera kojima lice nepogrešivo priča životnu priču. Old school fajter kojeg se ne može lako poraziti ni preveslati. Prošao školu ulice, prošao rat, ali unatoč svim vrstama gadosti i ljudskih niskosti kojima je svjedočio, ostao nekontaminiranog poštenja i časti. Ovčica koja ako zatreba može postati vuk, ali preferira svoju vunom prekrivenu kožu. On je dobri duh svojeg kvarta. Svoj macho gard naglašava više iz zabavnosti pravljenja karikature od samog sebe nego iz stvarne potrebe. Uz to, tko bi mu uz tako grubu vanjštinu lica iscrtanog borama povjerovao da je nevinašce. Prenaglašavajući svoju grubost, tako da je to svakom očito, zapravo suptilno priznaje nježnost, samo u suprotnom stilu da ne ispadne beskrvno i pomalo bezlično ljigavljenje. Izbjegava new age hipsterske manire, običava reći. Tu čudnu navadu da poprime tetkaste osobine današnjih mlađih muškaraca, valjda iz potrebe da se dodvore prevladavajućem stilu i duhu vremena i da (sami od sebe) malko prikriju svoje godine, primijetio je kod nekih pripradnika svoje, starije, generacije.

“Šta je Božo, i ti se nešto pohipsterio vidim?”, počasti svog dobrog, dugogodišnjeg prijatelja Božu, pedesetogodišnjeg, ali i dalje naočitog, zavodnika iz kvarta i vječnog neženju. Nedavno je prvi put u životu pustio bradicu i brčiće zašiljenih vrhova koje sad redovno njeguje i održava kod poznatog lokalnog brice. Usput je prestao jesti meso i piti alkohol, i sav se, tobože, produhovio. Brankecu je to smiješno jer djeluje neprirodno i namješteno, nimalo autentično. Još kad je saznao da Božo ide na jogu i da neke tamošnje vježbačice iz grupe smatra iskrenim prijateljicama i dugotraženim srodnim dušama, čak duhovnim suputnicama, rekao mu je:

“Božo, to da si se produhovio, to još mogu prihvatit, al’ to što si se popederio, to ne mogu.”

“A što tebe smeta što idem na jogu?”, Božo će u suzdržanoj nervozi.

“Ma jogu još mogu probavit. Ajde i meni su interesantne te istočnjačke mudrosti. Ima tu nešto, da me ne shvatiš krivo.”

“Pa zaš’ sam onda peder?!”, vidilo se u tonu da je Božo dobrano bocnut.

“Ajde brate, otkad ti to na žene gledaš kao na svoje prijateljice i duhovne suputnice, kakve su to sad gluposti?”

“Pa što tebi tvoja žena nije i prijateljica?”

“Je, i prijateljica i sestra i ljubavnica i poslovni parner i sudac. Sve u jednom, a ponajviše ovo zadnje.”

“Eto vidiš, pa što onda i ja ne bi jednom tako?”

“Božo, prijatelju stari.”, pokuša ga Brankec malo omekšati da ga lakše izmodelira po svom nahođenju tj. da ga vrati na “tvorničke postavke”, “poznajem ja tebe malo predobro. Ti oduvijek žene gledaš samo preko nišana one stvari. Kakve sad duhovne suputnice, majke ti mile? Hoću onog Božu koji mi sav uživljen i ponosan priča da je za vikend okrenuo tri tuđe žene i koji mi sočno opisuje poze, a ne ovog što priča o joga pozama, Gdje je nestao stari Božo?!”

“Sex sa udanim ženama je loša karma. Platio sam i još plaćam za to. Ne pada mi više napamet takvim akcijama naštetiti svojoj i tuđim dušama.”, kaže Božo naizgled smirenim tonom iza kojeg je Brankec instinktivno osjećao veliku napetost.

“Kakve tuđe duše. Ti gospođama daješ ono što ne dobiju doma. Ti si prijekopotrebna ravnoteža za njihove brakove. Neplaćeni žigolo – blagoslovljeni jebač amater. A ne ovo, to nisi ti. Ti ideš protiv sebe. Kakva karma? Sam si nabijaš karmu unaprijed stvorenim negativnim uvjerenjima. Nisi ti zato stvoren. Majko mila, tko je tebi mozak isprao? Ajde priznaj, popušio si nekakvu spolnu bolest pa si se malo primirio dok to ne riješiš, ha jel to? Aj priznaj, nemoj mene muljat! Da nije onaj HPV?”

“Ma koji HPV. Stari, bojim se da ti mene više ne možeš pratiti na nekim razinama. Moj duh je evoluiralo. Dosad sam bio onakav kakav sam bio. To je u redu. To mi je valjda trebalo tada, a sada mi treba nešto drugo. Trebam sam sebi kao neki novi ja”

“Ajme Božo! Nije valjda…tebi se više ne diže ha!? Ha jel to?! Nije valjda to?!”

“Diže mi se, šta mi se ne bi dizao!!!”, izdere se Božo tako da ga je čitava terasa čula. Neki klinci u kutu stali su se nekontrolirano cerekati i sa zanimanjem pratiti dalnje verbalne akcije ushuktalog dinamičnog dueta.

“Vidi Božo… ajde dobro, neću te ridikulizirati.”, reče Brankec uvidjevši da se Božo sav zarumenio od neugodnosti i sav stisnuo u sebe. “Ti si svoj čovjek. Nemam ja ništa protiv duhovnosti, to znaš i sam. Ono o čemu govorim je pitanje forme koja ili ide ili ne ide uz nekog. A ova tvoja nova forma ne ide uz tebe i gotovo!”

Božo nakratko zastane. Na tren se učinilo da ozbiljno promišlja o mogućoj istinitosti Brankecovih riječi, o tome da se u zadnje vrijeme malo previše odmaknuo od samog sebe.”

“Ali što ako nam za života nije dana samo jedna forma da se u njoj izražavamo? Što ako smo mi nepresušno vrelo mogućnosti da iz sebe napravimo što god želimo…da neprestano izmišljamo neke nove sebe. Što ako se jedina istinska forma čovjeka krije u tome da neprestano stvara svoje nove forme?”

“Ne znam baš, onda nitko nikada ne bi bio majstor u nečem jer, taman kad bi se posvetio jednoj stvari, fokus bi mu odnijela neka druga. I tako unedogled. Nema tu kruha.”

“Dobro, to si u pravu. Joj daj, jel možemo malo prestati o ovom i samo popit pivu na miru. Kak žena, jel joj falim?”,

“E tu sam te ček’o, pizdo stara hahaha”, potapša Brankec Božu po ramenu.

Nebom se rascvao suton, onaj dio dana kojeg filmski redatelji vole nazivati – zlatni sat. Troje djece sjurilo se niz pločnik na romobilima, a njihove mlade mame s jednim okom na njima, drugim na sugovornicama za stolom, pričale su o obnovi ceste u Tomašićevoj ulici i svako malo dozivale svoje klince imenom, više da se ovi previše ne udalje no što su ih stvarno nešto trebale. Jedna spretna djevojčica je pred njihovim stolom bez prestanka pravila zvijezde.

“Vidi ovu malu, pravi Titov pionir”, zabrundao je Brankec svojim hrapavim, rakijom istrošenim glasom.

“E to su bila vremena kad smo svi bili sretniji”, prisnaži Božo sa sjetnim osmijehom na licu. Sunčeve zrake ugnijezdile su mu se u oku koje je skeniralo neku neodređenu daljinu. Požudno je povukao prvi dim netom upaljene cigarete i progutao ga bez ispuhivanja. Otpije gutljaj točenog Paulanera i nazdravi Brankecu koji je zasjao od sreće što ga nije morao nagovarati da nešto s njim popije. Toplina mu ozari lice kao da se upravo prisjeća najdražih uspomena iz djetinjstva. Brankecu opet u Boži osjeti onu osobu s kojom je sve ove godine volio biti prijatelj. Nije ga zapravo toliko ni smetalo Božino novino ruho koliko to što se ovaj pred njim zadnjih mjeseci počeo kočoperiti, glumeći neku nedostižnu visinu. Htio je samo da se Božo, kad je s njim, ponaša ko Božo, a što radi u svoje slobodno vrijeme (vrijeme kad nije s njim) to je njegova stvar. Sasvim spontano obojica su na neko vrijeme zašutjeli.

Božo je promatrao život u prolazu s terase kafića. Činilo mu se da je u zadnjih 10 minuta, tu sa svojim ludim Brankecom, okružen vrevom brojnih klinaca, kvalitetnije meditirao nego ikad dosad. Ipak, nije to smio reći Brankecu jer bi ga ovaj znalački još tjednima oko toga prcao u zdrav mozak.

“Pogle onog malog debelog tam.”, Brankec zadigne bradu prema klincu kojem je do guzice spušteni donji dio trenirke otkrivao salasti razdjeljak .

“Kaj s njim?”, upita Božo.

“Tog malog zovu Tanga. A znaš zašto?”

“Zašto?”

“Zato jer se svim profesorima u školi uvlači u šupak…”

“Ahahhahahaha, koh koh, kašljao je kroz smijeh i suze Božo.” Kao da mu se neki teški kamen otkotrljao sa grudi…

“Aaaah”, došao je zadovoljno do daha i potražio pogledom konobaricu da naruči još jednu rundu…