Ratko i Miroslav (u daljnjem tekstu Miro) – dva pjesnika, nestašna djeca onostranog i ovostranog, da skratimo – obostranog, žedni pilci s Orfejeva izvora, u kontekstu svake zamislive suštine – gađatelji u sridu, krhki, hiper osjetljivi egomanijaci koji drže da su oni ti – bogomdani stihoklepci sa svetim poslanjem, pače misijom da smjerno i neustrašivo opisuju sva vanjska i unutarnja zbivanja svojstvena čovjeku. Istovremeno i životinjski snažno uvjereni i sumnjičavi u vlastiti talent, izraženih (nad)osjetila i instikata. Ratko visok, proćelav, na rubu pretilosti, širokih ramena kao u ragbijaša, očiju crnih kao ugljenj, Miro nešto sitnije, ali sportskije građe, duge masne kose, velikih i živih smeđih očiju te neobično kuštravih leđa i ramena. Nisu mogli, a da ne uoče nadprosječne pjesničke vještine u ovog drugog. Sasvim glupo, mislili su na samom početku njihovog poznanstva. Ta nije pjesništvo natjecanje. Nema razloga da me tuđi talent smeta i bode, da se zbog njeg osjećam manji. To što je netko drugi dobar pjesnik kojeg uvažavaju, rado čitaju i zbog njega pohode pjesničke večeri – to je dobro i za mene jer i meni daje bolju šansu za predstavljanje publici. No ipak, nije prošlo dugo, a jedan je u drugom vidio samo i isključivo smetnju vlastitoj afirmaciji na pjesničkoj sceni. Po principu “dok jednom ne smrkne – drugom ne svane” uspjeh jednog umanjivao je mogućnost uspjeha drugog. Što je jedan bivao važniji drugi je (u svojim očima – važna napomena) bivao nevažniji i obratno. Kad se Miru slavilo, Ratko je umirao sve dok ga u život ne bi vratio trenutak kad bi opet njega slavili. Ako bi Ratko u nekom gradu gdje su skupa nastupali imao publiku na dlanu Miro bi krišom proplakao na wc-u misleći da je on taj čiji stihovi zaslužuju da ga se voli, slavi i cijeni više od Ratka. Premda su se izvana jedan prema drugom još koliko toliko civilizirano ophodili, iznutra je bjesnila oluja zle krvi. Štogod da ovaj uzima i sebi prisvaja, to zapravo pripada meni, bio je zaključak na koji bi se, suštinski, čitava njihova situacija mogla svesti. Sve su se manje družili, sve više trpjeli.

Dok si rekao keks, nisu jedan drugog više organski mogli podnijeti. Nategnuti odnosi i antagonizam cvjetali su zalijevani svakom međusobno izgovorenom toksičnom rečenicom koja je, više ili manje prikriveno, imala za cilj poniziti protivnika. Nepodnošenje nije bilo na snazi samo u stvarnom već i u virtualnom svijetu (o tome što je danas stvarnije nekom drugom prilikom). Kad bi Ratko vidio da neka Mirina pjesma dobila više lajkova od njegove žilama bi mu prosvirala hladna munja. Oslabio bi naglo i znatno – kao da je netko iz njega trenutno isisao sav život. Bilo kakav, pa i najmanji uspjeh Mire u njemu je budio nemir – bio njegov kriptonit – udarac od kojeg bi se oporavljao danima, slabo spavajući pun nekog neispoljenog gnjeva. Kao da ne vlada vlastitom voljom i pravcem kretanja – sav u nekom bunilu kojeg se nije mogao otarasiti išao je od prijatelja do prijatelja olajavući Miru u nadi da će pronaći istomišljenike s kojima će zajedno zabadati igle u imaginarnu lutku – vudu repliku Mirinog lika. Bilo je, dakako, i obratno. Miro bi dobio proljev i groznicu čim bi i na nekom najbeznačajnijem i najopskurnijem web portalu ugledao članak o Ratku. Kad bi malo došao k sebi, valjda da si malo olakša rekao bi: “Jebote, ovaj Ratko mi dođe ko laksativ.”

 U realnom je svijetu dakako bilo još i gore. Kad bi se skupa negdje pojavili Ratkov bi vrat istog trena bio preplavljen čudnim crvenim flekama, a nešto starijem Miri tlak bi porastao do neslućenih razmjera, a srce bivalo na rubu tahikardije.

Nakon što je Ratko, dok je Miro čitao svoju pjesmu o bezgraničnoj raslojenosti vlastitog bića koje možda i nije vlastito, dobacio da hoćel’ više pobrojati sve te svoje verzije jer da ima i drugih s njihovim verzijama samih sebe, Miro je poludio od nedostatka poštovanja koje se moglo osjetiti u posprdnom Ratkovom tonu. Koliko se god mjesecima bio trudio ne pokazati što doista osjeća prema Ratku sad je sve izašlo van. I to s kamatama. Pustio je s lanca vragove koji su mu zasjeli na dušu i isprepleli u njoj svoje pakleno gnijezdo. Iz dužnog poštovanja spram nečijih vjerskih osjećanja, dobrog odgoja mlađih čitatelja i nespremnosti nekih želuca da provare psovke koje su sukljale iz ustiju potonjeg dvojca, autor ovih redaka neće ih doslovce citirati. No, valja istaći da bi ih zavidna rječitost pred nekim tko ih uopće ne poznaje lako razotkrila kao vjerojatne pjesnike. Bilo je tu mnoštvo maštovitih fraza, lucidnih ukrasa, neočekivanih detalja, nenadananih zaokreta, povezivanja naoko nepovezljivih fenomena, mučnog kolopleta najpoznatijih Biblijskih ličnosti u epskom srazu s krvlju, falusima, majkama, noževima, smrću itd. Recimo samo da je sve to skupa, kad bismo načas zažmirili i zamislili sve opisane scene, nalikovalo stropu Sikstinske kapele kojeg je, po naputku Pape, Michelangelo oslikao najsmionijim prizorima Sodome i Gomore čiji akteri istovremeno vode i ljubav i bratoubilački rat sa sadržajem Pandorine kutije. Slikovitost, sočnost i kreativnost prostota i prijetnji podignuta na jednu gotovo književnu razinu, kako uostalom i priliči pjesnicima. Na navedenom kulturnom događanju ostatak je pjesnika ispriječio svoja nejaka tijela da ne dođe do fizičkog obračuna.