FRIK IZ KVARTA – Zov daljine

18. listopada 2021. Ponedjeljak 12:02

Otišli smo ponovno na put. Sara i ja. Stalno negdje idemo i to mi se sviđa. Možda sva ta putovanja priziva i moj prvi auto u životu – čitaj – lakše se i komfornije odlučiti negdje poći kad imaš svoja kola, a možda, samo možda – sam auto ima neku svoju nedokučivu mehaničku volju koju samo sebi znanim načinom prenaša na mene puštajući me da naivno mislim kako ja odlučujem voziti njega, a ne obratno. Možda je i do Sare koju stalno svrbe pete, a bogami ni ja kao klasični strijelac nisam imun na zov daljine. Jedino što ne mogu dokučiti je kako baš sad kad sam konačno odlučio kupiti auto, rabljeni dakako, cijene dizel goriva porastu do neba – kako nikad prije nisu. Čak i da za svaku konjsku snagu moram kupiti količinu zobi za nahraniti jednog prosječnog konja upregnutog u kočiju – držim da bih i dalje jeftinije prošao.

Iako sam negdje pročitao da ljudi što vole mnogo putovati zapravo vole bježati od samih sebe nemam s tim neki značajniji problem jer hej, tko danas ne voli malo pobjeći od samog sebe? Netko će reći i ovo – bolje je vrijeme i novac upotrijebiti da se poboljšaju uvjeti ostanka nego stalno inzistirati na odlascima. Mogu razumjeti i taj argument no što ako naprosto volimo to osvježavanje samih sebe novim sredinama, pa i samim putovanjem jer ima nečeg neodoljivo magičnog kad kroz prozore promatraš lepršavost drumskih, šumskih i planinskih panorama koje se neprestano izmjenjuju prelazeći jedna u drugu kao da i nisu nikad prostorom odvojene bile. Pa smo onda posljedično nešto bolja i zdravija verzija nas samih kad se vratimo. Da ne upotrijebim sad neku pretenciozniju riječ poput oplemenjena. A što ako ste jedno drugom već postali toliko nesnosni da se podnositi možete još samo dok sjedite u jurećem autu i umjesto jedno u drugo buljite u šume i proplanke – baš kao što i kod kuće buljite u Netflix – samo da izbjegnete sve te razgovore koje ste već bezbroj puta vodili, pitat će neki zlonamjernik realist. Neću u potpunosti oponirati ni toj mogućnosti – reći ću samo da svakom odnosu godi da se malo protrese putovanjem. No hajde, kavalirski je ponuditi i protuargument – ako nekog ne podnosiš – ta što nije blesava ideja povesti ga na put gdje se od nje(g) nećeš ni na tren odvajati? Drugim riječima – put je i dobrodošao test koliko vam je s nekim doista (ne)ugodno provoditi vrijeme. Kažu i da na put ne vodimo one koje ne možemo podnijeti – iako se Sarom znam i pošteno “popičkarati”, ipak još puno više uživamo u svim tim našim putešestvijama.

Ovaj put u GPS smo upisali Gospić. Nekih 200 km. Taman, ni previše da bi postalo zamorno, ni premalo da poželiš gume još izgrebati na tvrdim leđima ceste. Dva prijatelja slave rođendan u zakupljenoj vili s bazenom. Lijepo je kad bar tvoji prijatelji imaju para. Cijela ekipa dolazi sa svojim ženama i klincima. Prava komuna na kotačima uputila se prema Lici. Premda nisam nešto pri lovi kako se ne odazvati na takvo nešto? Mislim nije da plaćam smještaj, ali benzin ljudi, benzin! Pardon, dizel.

Bio sam zadužen za smisliti poklon. Ajde, neka i mene jednom to dopadne, gruntao sam, jer u pravilu sam jedan od onih komotnjaka koji uvijek nekome uplati 100 kn na račun bez brige i pameti što i kako odabrati da se razveseli slavljenik. U ovom slučaju obojica navršavaju 40 godina. Za jednog sam na bijelu hoodicu dao odštampati crni natpis ispod Grunf-ove glave: “Bolje imat 4 banke nego nijednu”. Drugome: Ak’ ne voliš moju hoodicu – nabodem te na udicu. Uz to je jedan od prijatelja snimio video spot u kojoj su na vrlo šaljiv i dopadljiv način obojica opjevana. Klinci su poslije otišli spavati sa zaraznim refrenom pjesme u ustima.

Dobrodošlica prava gorštačka. Nije deda koji nas je dočekao bio nešto posebno neljubazan, ali nije ni da se polomio od topline nad svojim gostima koji mu ostavljaju više no dobre pare za taj vikend. Više onako profesionalno i u granicama uljudne grubosti. S obzirom da je za boravak u konobi tražio dodatnih 1 000 kuna premda je inicijalni dogovor bio da je ona uključena u ponudu – prozvali smo ga – Deda soma kuna. Bilo je i komentara da ne dišemo preduboko jer bi odnekud mogao izviriti deda i naplatiti 200 kuna tu nadprosječnu potrošnju kisika. Klinci prijatelja očekivano su se obrušili u bazen, a mi ostali u konobu u sklopu kuće iz koje autor ovih redaka, po svom dobrom starom običaju, nije izlazio do ranih jutarnjih sati, a bogami nije ni Sara.

Ne sjećam se kad sam zadnji put proveo sate i sate a da pritom nije prošla minuta, a da nešto nisam žvakao ili ispijao – ajde ako ne računamo što sam otišao na wc – premda ne mogu sa sigurnošću reći da mi i tamo tkogod nije gurao čašu u ruke ili kakvu grickalicu u usta. Puno pića, od brzih i žestokih do sporih i blažih, raznih jela – od raznih salata, govedine, piletine, ćevapa, miješanog mesa do pečene janjetine, torte. Vesele reminiscencije na stare ludorije, razdraganost, spontano grljenje i ljubljenje, dobra vibra čiji je intenzitet za bio postojan pa i razuzdani ples u kasnijim satima kao dobrodošao aerobik za izbaciti barem dijelić od više tisuća ekspresno unešenih kalorija. Sve komponente dobrog tuluma prisutne. Nisam čak uspio ni samog sebe prevariti crnim mislima koje me redovito uhvate kad sam u zenitu dobrog raspoloženja u vidu očekivanja crnog oblaka skore protuteže. Valjda zbog kolektivne svijesti koja je bila prejaka da bi moja slaba individualna – prevladala. Čak se i bojazan kako će se Sara uklopiti sa svim tim ljudima koje ne pozna pokazala neosnovanom. Ili se jako dobro zabavila ili glumi za Oscara…

…Deda gorštak nije se pridruživao partiju jer, kako smo kasnije saznali, muzika mu nije bila po ćefu. Ali je zato muku mučio s klincima koji su umjesto na spavanje otišli u kasnonoćni obilazak saune. Da su malo duže ostali bili bi hrskavi, primijetio sam… – bez brige – u ovoj priči nije ozlijeđeno nijedno dijete. Kroz kakofoniju slika, emocija i slika koje mi naviru u sjećanje ne mogu ne sjetiti se te jedne priče (jer uvijek ta jedna priča odredi ritam i miris čitavog druženja) koja će se, vjerujem, prenositi s koljena na koljeno. Jedan od slavljenika, momak korpulentnije građe jednom je prilikom ugrizao psa! Da, dobro ste pročitali. Kratka priča ide ovako nekako:

“U tri ujutro ležim ispred restorana Mon Ami, gledam svoja posla, kadli odnekud mi se s leđa pojavi taj veliki pas. Osjetio sam mu jezik na vratu. Okrenuo sam se munjevito i ugrizo ga za šiju. Jebiga, pokušao me izdominirat. Kasnije sam lizao stup.”

“Zašto si pobogu lizao stup?”, nisam mogao odoljeti da ne upitam.

“Je pa da nemam dlake na jeziku!”…

…Ujutro, nakon dosta dobro podnešenog mamurluka, unatoč veselom prepričavanju sinoćnjih bravura, Sara i ja smo pomalo osjetili želju za odvajanjem od grupe. Svima se na licima već mogla vidjeti, pristojnošću prikrivena, potreba za osamljivanjem tj. povlačenjem u intimu kruga obitelji. Prirodno je to nakon podužih grupnih ludovanja. Pozdravili smo se sa svima i odlučili malo istražiti okolicu. Premda uspavan, ne samo nedjeljom već i izmaglicom, Gospić je na fasadama nudio još uvijek svježe podsjetnike rata. Rupama od metaka i gelera još su uvijek “okićene” brojne kuće u samom centru. Nakon što je pustim uličicama odjekivao samo topot naših koraka odlučili smo krenuti dalje.

Pripišalo mi se opasno nakon nekih 45 minuta vožnje. Na cesti tabla – Korenica. Pogledali smo se znakovito. Može! Oboje tu još nikad nismo bili. Ulazimo u birtiju kad unutra 20 supijanih morževa nasukanih na šank. Muzika se stišala. Skeniraju nas oboje. Mene hladni znoj oblijeva dok Sara nešto nesuvislo priča, očito u šoku, u pokušaju da skrene teme na bilo što drugo osim na poluprijeteću atmosferu u kojoj smo se našli. Reko: “Sara, eksaj tu kavu, bježmo odavde”…

Tko je vidio odmah se vratiti kući. Rastoke su zvale da ih se posjeti unatoč jakoj kiši. Zelenu rijeku što je protjecala između bajkovitih drvenih kućica škropila je kiša pa nije bilo puno vremena za razgledavanje izvana. Zadovoljili smo se sasvim gledanjem rijeke i čarobnog krajolika iznutra, s toplog – gdje nas je pozvala neka ljubazna domaćica. U redu – netko će reći – ta je ljubaznost uvjetovana primarnom potrebom da vam izmuze nešto para, ali mi smo ionako željeli negdje popiti pivu pa je njena ljubaznost za nas mogla ostati samo ljubaznost.

Pri povratku olujno nevrijeme ovjenčano jakom maglom. Ne vidim prst pred nosom. Brisači hipnotički divljaju lijevo desno. U šali kažem Sari da mi kaže ako bilo što vani vidi. Prvo nenametljivo, sasvim neopazice, a potom sve jače, u nama se nastanio nemir – stao nas gristi iznutra, izvlačio na površinu sve što boli..

..”Ja bi radila, ali tako mi je teško porobiti samu sebe. Gledam ljude kako to rade, puste da ih se stavi u okove, jedu govna iz dana u dan za pare i tako unedogled. Gle, ja to ne mogu. Probala sam već par puta. Ma nema šanse. Otkaz i doviđenja. Pa nisam došla na ovaj svijet da bi nekom bila rob. Nek to rade jebeni kmetovi. Ja nema šanse da na to pristanem!”

“Da, sve je to krasno, ali zašto misliš da drugi to mogu?”, trudim se ne popizditi iako se tenzija osjeća u mom glasu.

“Pa očito mogu kad ostaju na radnom mjestu!”

“Ne mogu, pucaju po šavovima iz dana u dan i takvi, sve oštećeniji dolaze i dalje na svoju tvorničku traku. Ta oštećenost ljudska, tako mi ju je nemoguće ne zamijetiti. To me uvijek iznova pojede iznutra – sve teže podnosim svjedočiti tome”, malo skrećem, ali se vraćam na glavni kolosijek. Hoću reći, država je puna takvih poput tebe – samo kukaju da ne mogu umjesto da se prihvate posla. Da toliko energije potroše na posao koliko kukaju, živjeli bi u raju.”, znao sam da pretjerujem, ali nisam se mogao zaustaviti.

“Svejedno, kmetovi. Čovječe pa ja osip dobijem od teškog rada – to je dokaz da nisam za to stvorena.”

“Joj daj kmetovi, dosta mi je više te tvoje hoh spike. Ok, kužim, tvoji su plemićkog porijekla, ali to je nešto od čeg je financijske koristi bilo prije par stoljeća. Sad ne znači ništa! Ti si sad niže od kmetova jer oni bar imaju nešto sitno love, a ti nemaš ništa.”

“Pa to je istina, ali kaj da radim kad se u ovoj jebenoj državi nigdje ne možeš zaposliti bez veze! Ja bi rado bila kmet, ali mi ne daju šansu ni za to. Ja bi radila negdje u uredu, ko ti, ali ne znam kako da se tamo ubacim, ne znam nikog, razumiješ?!”

“Misliš da su baš svi poslovi dobiveni preko veze? Ne misliš da tu i tamo netko dobije posao na temelju svojih znanja i sposobnosti?”

“Nda, tu i tamo.”

“Mislim da si lijena pa samo tražiš alibi. Moja stara zna reć: “Tko hoće nađe način, tko neće nađe izgovor.”

“Nisam lijena. Samo mi ne daju priliku da radim. Ja bi ubila za tvoj posao, ali nitko mi ga neće dat.”

“Pa neće ti ga dat’ ako ne pokušaš – to je sigurno.”

“Joj dobro, počet ću se javljat na poslove od sutra.”

“E, tako. Uostalom sva ta tvoja trabunjanja o kmetovima. Pa i ja sam jebeni kmet – ali znaš šta – ja plaćam bengu za auto, cestarinu i većinu hrane i cuge. Kako misliš da bi uživali u ovom i svakom drugom putovanju da ne idem svaki dan na posao, ha?”

Osjetim naglu težinu u prsima. Nije ona kriva. Nije ona kriva. “E daj čovječe, ajmo prestat o ovome…”, poželjeh uzviknuti, ali sam ipak prešutio bojeći se da ureknem priželjkivano smirenje. Rasplinjavao se crni oblak, opadao stupanj kontaminacije duša. Mogli smo opet samo uživati u sjećanju na divni vikend i vožnji kroz pitoreskne zaseoke i šumom okružene proplanke po kojima su mirno pasle krave i bikovi, slatko žaleći što nismo pokoji idilični prizor harmonije životinja s prirodom ovjekovječili mobitelom. Teško je to iz jurećeg auta…

Objava FRIK IZ KVARTA – Zov daljine pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.