Sva trojica smo izašli iz auta nakon što je motor zatajio pred skretanjem za neke zabačene naplatne kućice u podnožju Velebita, taman negdje na pola puta za Donja Kaštela gdje smo se uputili u berbu maslina. Naš tročlani nestručni berački konzorcij okrstio je misiju imenom: “Maslina je neobrana, hajde da to promijenimo”. Matkova djevojka Nina tamo nas, u kući svojih roditelja, čeka sa svojih par prijateljica. Odgurali smo auto sa zaustavnog traka autoputa do obližnjeg odvojka što nam se činio kao idealno mjesto gdje ne smetamo nikome, a imamo sve na vidiku. Do časa prekida programa u motoru nije bilo baš nikakvih simptoma njegove slabosti pa smo ostali prilično zatečeni i u nevjerici. Nenad je dugo držao okrenut ključ u bravi ispod volana, dajući gas do daske, ali bez željenog rezultata. Probali smo i na guranje, ali ni to nije urodilo plodom. “Jesi ga metnuo u drugu!?”, vikao je Matko. “Naravno, pa nisam idiot!”, vikao je Nenad. Meni nije bilo jasno kakve veze znanje o prikladnoj brzini za paljenje ugaslog motora ima s inteligencijom, ali nisam se htio miješati u stvari u koje se slabo razumijem. “A jesi ga ti metnuo u drugu!?”, pitao sam Matka. “Nisam, otkad sam oženjen, majke mi!”

Još smo uvijek u sebi nosili priličnu količinu maloprijašnje opuštenosti, ali tom su vedrom nebu već prijetili crni oblaci što su brzo nadirali. Ta zar je moguće da je crko baš ovdje – usred ničeg? Gledali smo se bez riječi, ustručavajući se izgovoriti ono što je bila naša najveća bojazan – što ako je auto naprosto odapeo i ne može ga se više oživjeti? Bližila se večer, a ledeni je vjetar štipao za obraze. Mateo je psovao sudbinu jer je ženi bio obećao stići na večeru. “Pripremila nam je ribu danas. Škarpinu. Zna da to najviše volim. Bit će jako nesretna ako ne stignem na vrijeme.”, rekao je tužnim tonom – tupo buljeći u motor koji se rastvorio pred njim nakon što je Nenad podigao haubu.

“Bolje vučna služba nego vučja družba”, rekoh pogledavajući zabijeljene Velebitske vrhove kojima smo bili opkoljeni. Dugački ćilim od guste magle izgledao je kao da ga je iz svog jointa ispuhao planinski div hašomanske provenijencije.

“E ne copraj!”, u jedan će glas Nenad koji je vozio i Matko koji naravno nije vozio jer tko je još vidio da dvojica voze. Planinski prijevoji i snježni vrhovi koji su iz vozećeg auta djelovali očaravajuće odjednom su djelovali surovo i prijeteće. Vratio sam se u auto po jaknu jer je vjetar, ovdje na otvorenom, bez milosti prolazio kroz kosti. “Zapalit ćemo ga na kleme”, Nenad je već bio u svom poznatom poduzetnom elementu. Sav krakat i mršav (mršavost je doprinosila dojmu krakatosti) mašući dugim rukama iskočio je pred prvi auto koji je naišao. Stariji podeblji gospodin u Opelu sa švicarskim registracijama izašao je iz auta i ljubazno pristao da nam ustupi svoju struju. “Crvena hvataljka na plus, crna na plus”, znalački ispali Matko. “Znam, znam nisam idiot.”, negodovao je Nenad. Nije mi bilo jasno kakve veze znanje o odnosu boja s plusevima i minusima ima s inteligencijom, ali nisam se htio miješati u ono u što se baš i ne razumijem. Nakon što su spojili akumulatore dvaju auta pričekali su otprilike minutu vremena u kojem je gospodin Švicarac “opalio po plinu” dodajući gas do daske na svom Opelu. Nenad zakrenu ključ prema naprijed. Motor sivog Citroena obećavajuće zaštekće i stane se treskati sav kao u nekoj predporođajnoj muci. Nakon par sekundi žudnog iščekivanja pozitivnog ishoda prepozantljiv zvuk probuđene mašine sve nas uvelike obraduje. Zahvalno smo istapšali Švicarca po ramenima. Matku su oči pritom bile suzne kao da nam je upravo spasio život. Možda njegov i je jer žena ga je u međuvremenu već pet puta nestrpljivo zvala htjedući znati kada dolazimo jer da je riba već pečena, a krumpiri samo što nisu. Kakvog li olakšanja nakon što smo sva trojica ogrezli u prilično zabrinutom stanju.

“Iss, kul, već sam zamišljao kako ću noć provesti u zagrljaju neke vučice”. “A kao bilo bi ti prvi put da naletiš na dlakavu”, spušta me Nenad. “Uh, pravi se javio, zadnja ti je ličila na Chewbaccu!”, uzvraćam. “Tak je i zvučala ahahaha”, ubaci se Matko.

Pozdravili smo se srdačno sa Švicarcem i dalje otisnuli asfaltnom rijekom autoputa. Opet, ni traga simptomu bilo kakve slabosti ili anomalije rada motora. Zadubili smo se u neke interne priče i već gotovo zaboravili što se dogodilo kad auto, prebačen u ler prije završnog kočenja pred benzinskom na kojoj smo planirali kupiti vodu i pivu, opet zamre, pokoj mu metalnoj duši.

“Nije mogo idealnije mjesto izabrati da crkne ako ništa drugo”, bojažljivo primijetim nakon što smo sigurno pristali u luku benzinske pumpe.

“Bilo bi mi draže da nije crko Zlaja”, Nenad će u ljubaznost zamaskiranom živčanom ispadu.

“Ne pa normalno, samo kažem.”, pokušavam se izvući, uviđajući da bi bolje bilo da šutim.

Poslovično nabrijan Nenad je već na telefonskoj liniji sa svojim automehaničarem. Brzinski mu objašnjava situaciju na ne tako davno kupljenom rabljenom autu i moli za savjet.

“Ahaaa, ovo je stari akumulator, znači nije još mijenjan na ovom autu?! A jao, pa kako sam ja mislio da smo stavili novi? Ništa gospon Tonči, da kupim ja novi, zamijenim i gotovo, šta kažete? Da, da, tako sam i mislio, da tako bi bilo najbolje, u redu, u redu, može gospon Tonči, napravit ću točno tako, živjeli!”, stišće crvenu tipku na mobitelu i dolazi do nas. “Kaže gospon Tonči da je ovaj akumulator već sigurno star i istrošen i da je najbolje da probam kupiti novi.”

I tako je Nenada prvi savjet njegovog automehaničara koštao 720 kuna. Osim akumulatora od ljubaznih je prodavačica na benzinskoj dobio na raspolaganje i kutiju s alatom. Osobno, imao sam najodgovorniju moguću zadaću – držati upaljeno svjetlo mobitela nad motorom. Nenad odšarafi dvije kleme, ali do zadnje, treće matice, podlo smještene u podnožju, običnim ključem bilo se nemoguće probiti. Proveli smo pola sata dok nismo našli odgovarajući alat za prodor do te vražje matice.

“Koji idiot je ovo smislio?!, ludio je Nenad, a Matko trabunjao kako će ga žena zasigurno ubiti. O drami koju mu je podigla kad je začula glasove prodavačica koje su se glasno smijale na neke Nenadove upadice, možda je i bolje ne pisati. Ma kad bolje promislim zašto ne. To vam je zvučalo ovako nekako:

“Ja se ovdje jeb.. s tvojom večerom dok se ti zabavljaš s nekim kurvama!, moglo se jasno čuti i sa strane.

“Ninić, šta ti je, ne zabavljam se, patim”, ulagivao se Matko, vidljivo se suzrdržavajući da ne kaže neku težu riječ.

“Nemoj ti meni Ninić!!! Da si se smjesta tu nacrtao!”

Istovremeno me to i zabavljalo i rastuživalo.

“Buraz, ja vodim dva rata. Jedan s autom, drugi sa curom.”, gunđao je Matko. Tren kasnije iz goleme alatne kutije izvadi nedostajući dugi cjevasti ključ za uspješnu penetraciju u dubine motora. Poviče slavodobitno: “To je taj koji trebamo!”

Nakon što je izvadio stari akumulator Nenad krene namještati novi.

“Hej si zapamtio s koje je strane bio minus, s koje plus?”, zabrinuto pitam.

“Buraz, im’o sam 5 iz fizike.”

“Oh, to zbilja umiruje.”, dobaci sarkastično Matko nervozno pušeći svoju 43. pljugu od kad smo krenuli.

Tok, tok, tok, tup tup tup – malo pomoći čekića da kleme bolje sjednu. S velikim očekivanjima pratili smo Nenadovo zakucavanje neposlušne kleme. Oči su nam rasle u nadi da je to to sad, ali nažalost auto s nama nije dijelio entuzijazam. Naglo je upalio svjetla i počeo jednolično trubiti tako glasno da su nam uši otpadale. Oči vozača što su točili gorivo usidre se na nama.

“O majku mu što je sad!?”, viknu Nenad.

“Budalo, zakucao si prvo plus! Jebem ti tvojih 5 iz fizike!”, očajno će Matko. Čupa Nenad nazad klemu – zaiskri struja – ja odskočim u stranu sve u strahu da me ne strese.

“Šta se bojiš – to je samo 12 volti”, očinski me spusti Nenad.

“Šta ja znam, nisam ja im’o 5 iz fizike ko neki”.

Dok je Nenad preokretao akumulator u sebi sam pjevušio: “Ko minus i plus, ko Amer i Rus”, Znao sam da bi me ubio da to naglas činim.

Ovaj put akcija je uspjela, motor je upalio, falio je još samo stari Švicarac da ga potapšamo po ramenu.

Prešli smo nekih 20 km kad evo ti nove benzinske. Znate kako je kad jednom krenete pišati dok pijete pivu. Nema kraja tome. Nenad stane kočiti, daje desni žmigavac, prebaci u ler, auto klizi cestom, ali opet smo jedrilica. Motor ne radi. Ni traga životu ko da nikad živ nije ni bio.

“Gospon Tonči, opet neće zapalit. Imate neku ideju što dalje? Neću valjda morat 6 akumulatora kupit do Kaštela. Nisu baš jeftini znate!”

Nije prošlo 5 minuta, Matko i ja rukama upiremo o gepek nevoljnog Citroena u pokušaju da ga u trku opet upalimo. Ovaj put nekako tupo, automatski i bez prevelike nade. Matku zazvoni mobitel. Pogodite tko je s druge linije.