Izašao sam iz zgrade i poput vojnika munjevito okrenuo glavu na lije-vo. Suton se razlijevao nebom, iz časa u čas mijenjajući fluidni aranžman spravljen od očaravajućih zagasitih nijansi. Plakat na jednoj od uličnih lampi podsjetio me na večerašnji događaj na koji što sam još početkom tjedna odlučio otići, a u međuvremenu bio na njeg zaboravio. Život u ovom gradu je i inače takav da nemaš baš previše izbora pa kad se u ponudi noćnog života pojavi nešto iole srodno tvojim ukusima – moraš se odazvati jer tko zna kad će se ukazati sljedeća prilika.

U gradskom parku je izložba kantautora. Bio sam zbunjen jer kantautore se inače sluša, a izložbe gleda. Nakon što sam odgovarajući na pitanje jednog lika u publici, psihopata kojeg organski ne podnosim, uspješno sakrio ljubomoru što i sam nisam dio „izložbenih eksponata“ s akustičnom gitarom oko vrata, naručio sam pivu s namjerom da uživam, a što je uključivalo isključivanje kantautorskog ega. Čak štoviše, u toj igri skrivača sa samim sobom, toliko sam se zanio iznenadnom neopterećenošću svojim artističkim statusom (ispod koje je, jasno, prigušeno žuborilo nezadovoljstvo) da sam jednom čovjeku iz organizacije imao potrebu reći da je koncert fenomenalan. Naime, jednom kad je ego utihnuo, doista sam i uživao u koncertnoj ponudi eventa kojeg ću, godinama poslije, i sam biti dijelom. Nadrastao sam već odavno sve to, obmanjivao sam samog sebe dok je aplauz, za kojim sam žudio čitavim bićem, bio upućivan nekom drugom.

Kako se koncert primicao kraju tako je moje raspoloženje bivalo sve mračnije. Da li zbog kontrasta gostujuće ljepote kojoj sam svjedočio i lokalne kaljuže u kojoj sam se tih mjeseci, pa i godina, valjao (a i dan danas se valjam)? Da li zbog sve većeg stupnja pijanstva i prisustva mom liku i djelu nenaklonjenih osoba, grozničavo sam stao bez kraja i početka analizirati društvene fenomene koji ovim prostorima nisu na ponos i diku, a koje sam, među ostalim, iznio u svojoj pjesmi “Velika Gorica moja mala”. Rezonirao sam kako je, unatoč i nekim pozitivnim primjerima, ovo i dalje jedno prilično toksično selo u kojem, umjesto da se bodre, podržavaju, surađuju i stvaraju scenu, mnogi artisti jedni druge doživljavaju kao prijetnju koja ugrožava njihovu ionako slabašnu afirmiranost na kulturno umjetničkoj sceni – čitaj – identitet. Radije si podmeću tjerani mišlju: „Neće on bit slavan dok je kopam po smeću!“, nego da se međusobno poštuju i potiču na rad. Srećom, danas, dosta godina kasnije, svjedokom sam, pa i protagonistom nerijetkih primjera ovdašnje muzičke suradnje i međusobnog poštovanja no te sam večeri nekako bio odveć kontaminiran onim lošijim iskustvima koja sam proživljavao – čitaj poniženja, ismijavanja i tome slične “radosti”. Valjda čovjek sklon muzičko spisateljskom stvaralaštvu – što nesumnjivo jesam – mora proći i takve stvari – ako ne zato da očvrsne šiban crnim olujama a onda da bi znao cijeniti drugu, svjetliju stranu medalje koja je dakako bila češća – samo sam osobno, nažalost, veliko zlopamtilo. Sad, s godinama namjerne distance i izbjegavanja određenih toksičara i psihopata mogu vam reći da neke rane nikad do kraja ne zacjeljuju i da ih otkopati može i jedan sasvim nehotični susret na ulici, jedan susret pogleda…

… Opet sam nabasao na dotičnog tipa (dežurnog psihopatu) i sav u groznici nemoćnog bijesa sve što sam mu imao snage udijeliti bio je nevješto odglumljen osmijeh. Iako me njegova blizina izbezumljuje i potresa temelje mog bića – mogu se barem praviti da sam skroz skuliran – u prkosnoj želji da mu ne pružim satisfakciju saznanja da me izbacio iz takta. “Valjda me neće prozrijeti, valjda me neće prozrijeti”, odzvanjalo je među užarenim ušesima. Trenuci pod svaku cijenu skrivane netrpeljivosti prema njemu i sreće uzrokovane blagotvornim tonovima izvođača smjenjivali su se na paklenski nepredvidivoj traci, a katkad i miješali u terminološki teško odredivom stanju…

…Je li sve navedeno kumovalo onome što će se uskoro zbiti, radi li se o kombinaciji toga i nekih sasvim drugih faktora ili samo o tim drugim faktorima – ne mogu sa sigurnošću reći, ali ispričati ću vam ono u što sam posve siguran. Bivao sam sve pijaniji, i u razuzdanoj hipijevštini plesao livadom. Zaboravljao sam sve svoje probleme i komplekse koji su se rasplinjavali u parama alkohola. Pažnju je privlačio moj prizor wannabe Jim Morrisona koji u kombinaciji pseudo indijanskog prizivanja kiše i trapavog glavinjanja razuzdane hobotnice koja se spotiče o vlastite krakove – al’ nikako da padne,  Konačno i ja nastupam i u centru sam pažnje, točno u sredini travnatog kruga. Rasplesana čovjekolika strelica što je samu sebe lansirala u Bullseye –  s namjerom da tamo i ostane. Jedan od istaknutijih kantautora te večeri prišao mi je i rekao da mu je super album mog benda (Kapadokija – Mel Camino). Bila je to tako prokleto potrebna protuteža podcjenjivanju i ignoriranju od strane lokalnih pikzibnera. Zapravo, bio je to gotovo prepoznatljivi obrazac. Znatno sam češće dobivao komplimente i prilike od persona čiji lik i djelo sam cijenio nego od ološa s kojim sam, jer tako mi je kalibrirana nutrina, oduvijek i zauvijek u tihom ili otvorenom ratu.

Čučalo je to u meni, vrag će ga znati od kad, i konačno, nakon mučnih godina skrivanja, dočekalo stanje duha svog domadara, pogodno za akciju. Moram priznati, da nije u blizini bilo mog velikog prijatelja i tadašnjeg suborca u bendu Mel Camino – Zea, znatno bih se teže bio odlučio na taj potez. Naprosto, nekako sam u sebi znao da će taj prvi zavrištati od smijeha, kao što je i inače činio prilikom mojih relativno čestih otklona od konvencionalnog ponašanja ili ti eskapada. Čemu lagati, oduvijek sam volio zahvalnu publiku, pa makar i za takve krajnje ekstremne kretenarije. Trenutak kad sam krenuo otkopčavati hlače sa sobom je nosio čudesnu navalu adrenalina. Kao da sam bio spojen na gradsku strujnu mrežu – kroz mene su prolazili nizovi munja koje su se međusobno ispreplitale tijekom mog performance-a. Već su sve oči bile uperene u mene. Vlasnici tih očiju također su bili vidno uzbuđeni. “Neće valjda luđak, neće valjda!?”, mora da im je prolazilo kroz glave dok sam striperski teatralno odgađao svlačenje bokserica. Premda nisu bili skroz sigurni hoću li to učiniti, skoz sam siguran da su htjeli da to učinim. Zavukao sam se iza obližnjeg grma što je, valja priznati, bio prilično besmislen potez. Čemu kabina za presvlačenje kad skinutu odjeću neću zamijeniti novom? Ili sam možda mislio da je to bekstejđ iz kojeg ću slavodobitno iskočiti ovjenčan svjetlima pozornice? Moguće je i da se radilo o automatizmu vezanom uz otkopčavanja šlica pokraj grmlja. Naime, znatno češće sam se u životu zavlačio u grmlje u namjeri da ga poškropim urinom, pritom se diskretno skrivajući iza lišća potonjeg, nego da se tamo ukažem ko od majke rođen. Ne bih rekao da je bila riječ o podsvjesnom oklijevanju jer odluka da pokažem golu guzicu vasceloj galaksiji bila je prilično čvrsta – poput položaja vodeće stranke u našem gradu. Poput kakvog divljeg čovjeka u pamučnim čarapicama iskočio sam iz grmlja i stao trčati u krug, bacajući prisutne u potpuni delirij smijeha, nevjerice i gromoglasnog opravdanja te ludorije. Mene, potpuno oslobođenog luđaka, izronjenog, pače iščupanog iz voda bilo kakvih važećih društvenih konvencija bilo je nemoguće zaustaviti u tom pohodu da svoje golotinjstvo, da ne kažem životinjstvo, učini zvijezdom večeri. Zašto sam i dalje nosio crne stopalice doista mi ni do dan danas nije u potpunosti jasno jer hej, ta nije me valjda bilo sram pokazati gola stopala? Je li moguće da je taj zadnji komadićak odjeće umanjivao suludost činjenice da sam gol, taman toliko da se lakše odvažim na taj pothvat koji je ipak u sebi skrivao stanoviti rizik da afterparty završim u umobolnici.

Dok sam nekontolirano skakutao u meni su se miješali osjećaji gotovo nadljudske snage i herojske razine neranjivosti. Odjeća se činila nepotrebnim izdankom moje taštine. O da, nije odjeća samo potreba, moda i/li društveno prihvatljiv pokrov za kožu, već i taština koju sam odbacivao s gađenjem i prezirom – kao da se rješavam nekakvog tjelesnog parazita. Uključili su se neki preživljavalački instinkti koji inače spavaju ispod pokrivača odjeće. Ipak, nije bilo dovoljno da ih se uključi samo golotinjom. Da bi pritisli potrebne gumbiće, golotinja je trebala svjedoke i javno mjesto na kojem je sasvim neumjesno takvo nešto napraviti jer u potpunosti odudara od uobičajenih normi ponašanja. Nije da u tom trenutku razmišljaš o tom oštrom otklonu od javnog morala i ćudoređa, ali je na nesvjesnoj bazi i to dodatni faktor pojačanog uzbuđenja i ekstatičnosti, da ne kažem razularenosti. Dodajte faktor alkoholiziranosti, egzibiocionizma, ljetne vrućine i dobili ste recept za potpuno otkazivanje kočnica. Sve što je bilo bitno bilo je ovo sad – sadržajem potpuno neumjesno, ali ludo zabavno.

U zenitu sveopćeg veselja nad mojim živahnim poskakivanjem po čitavom dvorištu evo ti mladog gospodina Č. na motoru. Stao je na cesti ugledavši poznatu priliku bez odjeće koja svojim bestidnim cardio vježbama zabavlja prisutno društvance. Bilo je oko 1, pola 2 ujutro. Teško je stajati na mjestu kad ste goli pred ljudima – posebno u situaciji kad niste na nudističkoj plaži predviđenoj za takve prizore. Nošeni ludim vjetrom vlastite petlje da tako nešto učinite probudili ste u krvi lavu kojoj ništa ne može stati na put. Vaše tijelo postaje marionetom silnica jednog neumoljivog impulsa koji vitla vašim organima i ekstremitetima. Osim toga, čak i da možete stajati na mjestu bilo bi to nekako nedolično i u potpunom nesrazmjeru s razigranim ludilom situacije. Ipak, valja istaknuti još nešto – kad biste se umirili taj bi nesklad vaše apsolutno nedolične estetske pojavnosti s običnim, potpuno mirnim i konzervativnim pokretima tijela znatno više bacao sumnju da ste neki potpuno poludjeli jadničak koji je možebitno mentalno bolestan – za razliku od ove spodobe koja to ipak, prilično očito, radi iz pobude za nesvakidašnjom avanturom.

“Č.!”, rekoh, “aj me provozaj do semafora”.

“Ajde, al navuci kacigu.”

“Nema frke, daj.”

Lagalo je đubre da ćemo se odvesti samo do prvog semafora i nazad, ali nisam mu to zamjerio jer uslijedio je totalni show na temelju kojeg imam temu za ovu priču.

Evo ti mene golog, ali s kacigom, dakle sve skoro pa legalno, pičim kroz Zagrebačku ulicu na motoru. Vjetar mi hladi, hm, noge. Desno kod Ribice (Cambridge-a), skrećemo za Srce. U sekundi smo bili tamo praćeni znatiželjnim pogledima ljudi koji su zastajkivali na pločniku u nedoumici jesu li stvarno vidjeli ono što misle da su vidjeli. Na parkiralištu pred Srcem more ljudi. Kliču, prilaze, zovu prijatelje nek i oni vide golog debila. Rusvaj, kaos, cika, komešanje.

“Č. daj vodi me odavjde, koji ti je k, pa neugodno mi je!”

“Kaj ti ima bit neugodno, pa imaš kacigu!”

“Ne daj stvarno, idemo, molim te vozi!”

Pristaje i odlazimo do obližnjeg raskršća. Malko sam odahnuo. Bilo mi je već dosta svega. Dok sam izvodio show za par prijatelja i poznaninka bilo je to nešto sasvim ugodno – relativno kontrolirano, ali ovo je već prelazilo u nešto opasno. Mislim, ako nas uhvate – pa završit ću u Vrapču! Č. se naglo okreće i vozi nazad. Prema Srcu opet! Rastriježnjen od hladnog zraka brze vožnje lovio me strah i htio sam samo nestati. Ali Č. ima druge ideje. Počne turirati tako da, ako netko ispred disca slučajno nije bacio pogled na golaća s kacigom u prvoj rundi, sada svakako ima priliku. Osjećao sam se kao dio Exposure festivala, ali u prostitucijskom smislu – sasvim nova verzija pjevača koji je pred publikom potpuno ogolio svoju hm…dušu. Neugodnjak mi do jaja, al’ ajde, mislim si, imam kacigu, ne kuže tko je ispod. Osim ak je tu i neka ženska s kojim sam nešto mutio i koja mi prepoznaje tijelo. Doduše, zašto mi i neki frend ne bi prepoznao tijelo? Mislim, pa ne moraš za to s nekim biti blizak u Biblijskom smislu.

Olakšanje! Uz škripu guma, ostavljajući friški crni trag na cesti krećemo ravno u smjeru Rojca. Vraćamo se za Music Hall! Ajde dobro je, dosta mi je već stvarno svega. Želim samo otići kući i leći. Umoran sam dobrano od svih ovih uzbuđenja. Oh kako ću se lijepo namjestiti pod dekicu i usnuti – maštarim jer mi je na jurećem motoru prokleto zima usred ljeta. Na skretanju za mali parkić imamo što za vidjeti – u diskreciji polumraka usidren policijski auto i murjak koji pred nas izlazi s palicom STOP. “Ajme majko mila, uhapsit će me golog!” – kroz glavu mi već prolazi kako ću ipak prenoćiti u Vrapču. Da samo prenoćiti, ostati na vanrednim praznicima! O Isuse Č. ako boga znaš, ne staj, ne staj!!!” Č. kao da mi čita misli. U spretnom manevru pravi luk i zaobilazi murjaka divlje dodajući gas. Kroz desetak sekundi policijski auto kreće za nama(nadam se da ovo ne čita netko iz policije da me ne bi retrogadno strpali u ludnicu). Srećom, već smo bili na zavoju za Music Hall. Jurimo ko tornado kroz mračnu uličicu, Č. me na moje inzistiranje ostavlja pred Music Hall-om i otpili negdje, dalje u noć, suludom brzinom. Otrčavam do već poznatog grmlja i ščučurim se skrivajući se pred patrolom koja je krstarila ispred skenirajući područje. Ušao u grmić da sakrijem grmić. Puls mi je bio valjda 350. Srećom patrola nastavlja ravno. Rječnikom sinjske alke – patrola u ništa! Odlično, samo da se još obučem i bris kući. Ali u dvorištu više nema nikog, muzika je utihnula, svi su se negdje pokupili. Lako što nema njih, nema ni moje odjeće! Sve sam pregledao – nema joj ni traga. Prolaze neke ženske, skrivam se ko neka progonjena zvijer u grmlju. Neki je zajebant sakrio moju odjeću i zbrisao. Okrećem mu sve po spisku. Hijao što ću sad?! Otriježnjen sam i prisjelo mi je dobrano sve ovo. Već zamišljam kako kriomice po Gorici gologuz trčim kući, skrivam se iza drveća, automobila i stupova javne rasvjete, dolazim do ulaza i ne mogu ući u zgradu jer naravno nemam ključeve koji su u džepu kratkih hlača koje su tko zna gdje skrivene. Nailazi prvi susjed niz stubište, otvara vrata ulaza, ja ukrštam dlanove preko strateškog mjesta i u nedostatku neke pametnije ideje izvalim: “Uh što je vruće danas.” “Je, je, sused, strašno je vruće.”,  razrogačenih očiju potvrdi susjed u šoku, i bez riječi odjezdi dalje ne želeći s ludonjom imati posla…

…Ipak, odnekud izvire Ze, daje mi moju odjeću ne mogavši suspregnuti smijeh.

“E daj nabijem te, znaš kak sam se usro, već sam mislio da ću morat gol kući!”

“A kao bilo bi ti prvi put.”

Bilo je to ljeto kad sam se skidao gol. Mladost – nudost…

Objava FRIK IZ KVARTA – Gol na motoru do Srca pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.