Vreći za spavanje koju češće koristi doma nego prilikom noćenja po planinarskim domovima (član je planinarske skupine – Planinorci) “rasporio je trbuh” otvaranjem cifa pa se ona rastvorila poput deke. Time je izbjegao da u njoj bude ukukuljen poput gusjenice. Osim što zna da neće preko noći postat leptir, tako bi mu bilo prevruće i spopala bi ga teška klaustrofobija pa bi u naletu divlje potrebe da je se riješi mogao vreću rastrgati na komadiće. Ovako se taman može malo razotkriti i ne umotavati rubove vreće pod tijelo kao kad, primjerice, radeći sarmu umotavate mljevenoo meso u listove kupusa. Tako omogućuje tijelu da istovremeno bude hlađeno tanašnim, ali dovoljnjim uplivima vanjskog zraka i grijano za to predviđenim materijalom vreće. Tim malim trikom postiže optimalnu temperaturu za spavanje.

Premda je sumnjičav u opravdanost mjera protiv tamo nekog navodno opasnog virusa od kojeg nije ozbiljnije nastradao nitko njemu poznat, a niti bilo tko poznat tima koje pozna, a poznaje ih mnogo, dobro mu je došla povišena tjelesna temperatura zbog koje mora u samoizolaciju na desetak dana. Poklonjenim danima se ne gleda u zube. Ne mora ići na posao. Sasvim neplanirani odmor, a ne uzimaju mu dane od godišnjeg. Idealno! Nije njegov posao prodavača na benzinskoj nešto posebno težak i stresan, posao ko posao, ali smjenski rad uzima svoj danak u životnoj energiji preostaloj za provođenje slobodnog vremena. Deset dana izležavanja i Netflixa. Pogledat će ponovno čitavi Game of Thrones – zapravo – kad bolje razmisli, ne čitavi već prvih 5 sezona jer ovo poslije više nije bilo ono pravo. Njegov kuštravi debeljuškasti lagotto pas podigao se na njegov krevet i skutrio uz njega. Taman uz leđa koja su bila malko preotkrivena, a bio prelijen pokriti. Sad mu je njegov odani pas čuvar ne samo čuvao već i grijao leđa. Pas uvijek nepogrešivo osjeti kad je njegov gazda nervozan ili ljut. Tada dođe do njega i svojim neodoljivim manipulativnim tehnika natjera ga da ga mazi iako se to ovome iz prve neda. Samo par minuta draganja tog psa djeluje na njega poput tablete za smirenje. Nevjerojatno, ali kao da pas odnese dobar dio svakodnevnog stresa. Sad je bio tu, zabijao svoju njuškicu u njegova leđa i umiljavao mu se. “Kujice mala”, tepao joj je iz zezancije. Bio se zbilja više no naspavao, ali nije mu padalo na pamet da ustane iz kreveta. Čemu? Ionako mu se u podosta dana činilo najvećom greškom upravo to što je napustio krevet. Sada to ne samo da ne mora, nego čak na neki način i ne smije. Dobro, smije se dići i otići do dnevne pa krevet zamijeniti kaučom, ali iz kuće ne bi smio izlaziti. Kako je samac, opskrbio se u Lidlu namirnicama dovoljnim da preživi dvije godine nuklearne zime, a kamoli pišljivih deset dana koje mu je odredio doktor. Jutjub mu ponudi nekakav dokumentarac o jednom od najsjevernijih gradova na svijetu – izvjesni Svalbard – tamo negdje na granici Arktika. Zamišljao je kako bi to bilo doživjeti dva mjeseca neprestane noći i četiri mjeseca neprestanog danjeg svjetla. Premda se doimalo romantičnim, mirnim, spokojnim i čarobnim – ovako iz njegovog kreveta – takav život zasigurno nije za svakog.

Dojadilo bi mi i to nakon nekog vremena, pomisli, ali mu ubrzo proleti misao: “A što ako ne bi?” Što ako je taj život u izolaciji kao stvoren za mene? Hm, ali od čega živjeti, od čega živjeti tamo? Dovraga, pa mora postojati neki način – ovih 2 500 ljudi iz 50 različitih država nisu na početku bili ništa spremniji za te ekstremne klimatske uvjete no što bi on bio. Ta navikao je on na hladnoću, samo…možda ne na tako ekstremnu. Što ako bi prodao sve, otišao tamo i onda shvatio da mu zapravo nedostaje sve od čega je pobjegao. Što ako? Od svih tih pitanja opet mu se prispavalo. Nakon 5 minuta osjeti snažnu glad. Natjerao se odmah otići do kuhinje. Ako krene odlagati ustajanje neće si nikad napraviti doručak. Želudac je zapovjedio – odmah, sad – ne odlaži odluku vraže. Ispekao je dva jaja na oko, narezao 4 fete pršuta, promućkao jogurt i požudno polizao poklopac. To radi od djetinjstva i to mu je najdraži dio čitave te prehrambene seanse. Odnio si je tanjur u krevet, a kako drukčije. Danje svjetlo probijalo se kroz rolete pa ih je spustio do kraja tako da svjetlost ne može prodrijeti kroz rupice.  Što je duže moguće želi produžiti mrak. A i ljepše je tako gledati u ekran laptopa. Nema nikog da mu kljuca da mora nešto obaviti. Love ima više no dovoljno. Kakav savršen početak tjedna.

Petrovi su dani nalikovali jedan drugom poput onih Bill Murray-evih u onom predivnom filmu “Beskrajan dan”. S tom malom razlikom što se Petar nije morao truditi da sve izvede savršeno jer mu se repetitivnost ovakvog življenja iznimno dopadala. Jedina obaveza, ako to možemo tako nazvati, bila je da spava, jede, pije, masturbira i gleda serije. Čak se i bojazan da će ga kičma ukočiti od previše ležanja pokazala pretjeranom. Tovim se poput nasukanog morža pred kojeg se ribe same bacaju na stijenu, razmišljao je. Rolete nije podigao 10 dana, radije je palio svjetlo u sobi. Taj ugođaj noći i preko dana savršeno mu je pasao, a i bilo je lakše tako svako malo zadrijemati i tako na najugodniji  mogući način ubiti vrijeme. Ovo je najbliže zimskom snu što sam ikad došao, poput sretnog medvjeda u svom brlogu. Ma, brate, u samoizolaciji živim ko Cezar. Bog blagoslovio koronu u čiju veliku opasnost uopće i ne vjerujem.

P.M.S. (Post Majsecov scriptum) Realno, unaprijed osmišljena paranoja koju neprestano siju mediji 100 put je opasnija po naše mentalno zdravlje nego sam virus po zdravlje općenito. Ridikuliziraju se svi koji misle suprotno – dosta dobra taktika održavanja vjere u apsurdne mjere. A u mjere vjere nemam ja, u mjere vjere nemam…