Gdje divovsko kamenje drevnim tajnama odzvanja
I planina svu prošlost na nijemoj usni nosi
Gdje oblaci ka tebi znatiželjni pogled dižu
I misli staju što inače otrovne se roje
Duhu prostor daju da malko se pokrpa
Da udahne rasterećen duboko par puta
Dok noga za njeg teška bolno upire ka goreVrhovi te panoramama časte:

Otoci spavaju u magličastom moru

Divovske stijene opkoljuju šume

A dnom kanjona šumi podzemna rijeka

Čula se goste bajnim prostranstvima

I bogovi te smireno čekaju da im se pridružiš na nebeskoj gozbi

Nema u tebi više ničeg prošlog, nema strepnje nad budućim

Sve nestaje osim fokusa na sljedeći korak

Znojna leđa pod napol’ punim ruksakom
Dvije litre vode, tri sendviča, nešto grožđica, lješnjaka i par suhih čarapa
Rezervna jakna, vreća za spavanje, lampa

I mali nož – kao potrebna naivna sigurnost

Ako nam se putevi ukrste s kakvom planinskom zvijeri
Par prijatelja što sinkronizirano dahću
I pokušavaju šalama razbiti tišinu

A kad planinari utihnu – znaš da je jaki uspon
Jer tih je čovjek kad se uskom stazom strmoglavo penje…