Prijava

Vaša prijava

FRIK IZ KVARTA – Stari frendovi iz Irish Puba

[]

Ratko je upalio svoj rabljeni Peugeot 206 i izašao iz svoje garaže prepune alata (što relativno novijih što skroz zahrđalih), starih erotskih časopisa i kojekakvih drangulija koje godinama ničemu ne služe i samo skupljaju prašinu, ali od kojih mu se mrsko odvojiti jer naprosto daju neki sasvim neobjašnjivi čar čitavoj prostoriji. Volio je oduvijek pomalo derutne prostore ispunjene dotrajalim predmetima. U slučaju sad već bivšeg lokalnog Irish puba uvijek je bio na strani gazde kad bi druge redovite mušterije stale negodovati zašto malo ne obnovi svoj ugostiteljski objekt. Volio je pred svima naglas reći:
“Meni je taj stari, škripavi, isluženi drveni inventar protiv kojeg govorite upravo taj sastojak zbog kojeg, među ostalim razlozima, ovdje volim dolaziti. Uostalom, ta i ja sam dio inventara ove birtije i njeno me predruševno stanje podsjeća na mene samog – staru olupinu koja katkad voli glumiti da je brod u plovnom stanju. U sve te stare stvari utkana je prošlost ove birtije – sve ludorije kojih se sjećamo, a posebno one kojih se ne sjećamo, sve glasno i tiho ispričane priče, plesovi, epska veselja i epske mrzovolje, sva ta pijanstva, ljubavi, mržnje – sve je to unutra – mirno počiva i daje posebnu auru ovoj našoj dragoj rupi.”
Njegov najbolji prijatelj Petar (Pero) i ostatak društva uvijek bi ga uvijek pokušavali razuvjeriti argumentacijom da čarolija prostora ne bi bila nimalo nagrđena ako bi stare stepenice, šank, stolove i stolice bile zamijenjene novima. On bi odmahivao rukom govoreći da bi čitav taj prostor bio sterilan kao bolnica kad bi u njemu radnici obavili (nazovimo ih za ovu priliku tako) restauratorske radnje za koje se ostatak društva zdušno zalagao. Financijska opreznost, štedljivost, da ne kažem škrtost, tadašnjeg gazde u pogledu akcija renoviranja, išla je na ruku Ratkovim vizijama idealnog interijera starog puba.
Krenuo je na Badnjak posjetiti Peru koji je živio u od bake naslijeđenom dvosobnom stanu na drugom katu zgrade u blizini jedne osnovne škole. Obojica su sredovječni samci. Pero je inženjer strojarstva koji radi kao profesor u jednoj srednjoj strukovnoj školi, a Ratko – računalni tehničar s umišljenom glazbenom karijerom – čitaj snimio par pjesama sumnjive kvalitete u prijateljevom studiju još sumnjivije kvalitete pa se okolo hvali da je veliki umjetnik samo to još šira javnost nije saznala. Ako ništa drugo ne može mu se osporiti svojevrsna duhovitost – jer premda je jaki egotriper nije uopće izgubio vezu s realnošću pa se istovremeno i hvali i sprda na vlastiti račun što je, složit ćete se, vrlo rijetka pojava u današnje vrijeme kad je u trendu prikazivati se većim i značajnim no što uistinu jesi.
Perin stan je bio kombinacija bakinog starog namještaja kojeg je Pero zvao antikvitetima i novih stari iz Ikea-e: kauča, fotelja, radnog stola, malog šanka i čitavog postava kuhinje. Ratko ga je s vrata dnevne sobe zafrkavao da u svom stanu konačno radi ono što u starom pubu nije mogao.
“Da, to si u pravu, ma zamijenio bi ja sve to staro za skroz novo, ali nemam love.”, odgovorio mu je Pero i nastavio: “Čovječe rad u prosvjeti je živa crkavica. Bolje mi je bilo u privatnom sektoru, ali jebiga – o’šla firma u stečaj!”
“Joj daj ne seri, a praznici? E lik, pa ja bi ubio da imam tol’ko praznika godišnje ko ti!”
“Nije ti to baš tak, moraš ljeti doć na neke sjednice i tako to.”
“Joj daj čuj njega, sjednice, znam ja te vaše sjednice. To vam je paravan da ne razljutite ostatak poštenog radnog svijeta. Kaj, nađete se svi skupa – jednom – par riječi o popravnima, pohvalite se gdje ćete na more i adio. Znam ja sve, kaj si zaboravil da mi sestra radi tu ko profa u osnovnjaku.”
“Ma nije ti to baš tak, nije svugdje isto.”
“Nda, nije, moš mislit!”, sarkastično će Ratko, a Perin vragolasti pogled bez riječi, Ratko je već dobro znao, značio je bijelu zastavu pred njegovim preciznim raskrinkavanjem situacije.

“Znaš kaj, sve je nekak bilo lakše kad smo bili mlađi”, zakuka Pero čim su zasjeli u  fotelje. Nije mu prošlo kukanje o poslu pa je pokušao s nečim novim loviti malo sućuti. To je njegova uobičajena taktika parangala. Voli se praviti žrtvom – takva sorta. Posebice pred Ratkom koji slabo ili nikako priznaje njegovu ulogu žrtvenog janjeta pa mu ko najdraži izazov dođe uvjeriti ga da on to doista jest – pa ma o kojem se aspektu postojanja radilo – posao, ljubavni život, igranje na karte i ma kako se taj aspekt značajnim ili beznačajnim činio. Primjerice, da je znao da će Ratko to popušiti žalio bi mu se da pati jer nikad u životu nije ugledao vanzemaljca.

“Aj ne seri, sad si kao star il kaj?”, kontrirao je Ratko njegovoj “PrljavoKazališnoj” tvrdnji da “Sve je lako kad si mlad”. “Kaj je tebi, stalno neš stenješ i plačeš, ko baba si!”
“Ma nisam mislio da sam baš star, al’ ono nisam više ni dječačić.”, Pero zauzme obrambeni stav.
“Nisi, sad si samo dječak. Jadan. Ne stvarno, preosjetljiv si, netko ti to mora reć'”
“Osjetljiiiiv”, kreveljeći se Pero uzvrati. “Znaš kaj ja mislim, svi su osjetljivi, postoje samo oni koji glume da nisu ili psihopati, mater im manipulatorsku, ima ih u ovom gradu.”
“Misliš ima ih u svakom gradu?”
“Ma dobro, pustimo sad to, neda mi se opet na njih gubit vrijeme i energiju – oni to i žele. Htio sam reći da sam prije u sebi nosio više energije, zanosa. Sve je izgledalo nekak obećavajuće, svjetlilo jačim žarom.”
“Kaj si si opet puštao “High hopes” od Floyda?”, malo ga podprcne Ratko.
U želji da instanto uzvrati glazbenom paralelom Pero baci misao: “Život se činio poput švedskog stola – kao iz one pjesme “Hladnog piva”. Čovječe živjeli smo tada kao pleme, svaki dan svi skupa, zabavljali se do iznemoglosti pa onda još malo. Ono, radovao sam se životu, imao za što živjeti. Pred izlazak sam bio ko da mi je netko špricu adrenalina spičio u venu.”
“Da, a sad ti prije izlaska žele Pfizer spičit u venu, ne!”, prekine ga Ratko.
“A sad”, pjesnički se tužno zagledavajući u neodređenu daljinu – kao da nije ni čuo Ratkovu upadicu, “sad je sve nekako potonulo, posivilo, izgubilo prvobitni naboj i smisao.  Fali mi stari dobri Irish pub – tamo nam je fakat bilo jebeno – u birtiji si, al’ kao da si doma, ali s puno zabavnijom i brojnijom familijom. Sve se raspalo, svi su se razišli, otišli u bezbroj različitih smjerova. Viđamo se na kapaljku. “, u melankoličnom će tonu Pero.
“Misliš svi su se poženili ili su zaručeni. Frendove odnose žene. To je normalno. A i parovi se druže skupa – to kaj tebe ne zovu ne znači da se međusobno ne viđaju. Kaj se tiče smisla života – on se mijenja paralelno s time kako se mi mijenjamo”, izvali Ratko prije no što je dobro promislio posljednju tvrdnju, ali mu je lakše bilo zvučati kao da je u nju potpuno uvjeren nego ju stavljati na test.
“Ma ne znam. Čini mi se da se više mijenja s obzirom na naše kukavičko prihvaćanje sranjskih vanjskih okolnosti.”
“Sranjskih vanjskih, iss dobra, to ću si zapisat”, vadi Ratko mobitel i traži aplikaciju Samsung notes.
Pero se samo kratko obrecnuo: “Da… whatever.” i nastavio: “Najgore je što se više se i ne živciram oko toga kaj je sve nekak propalo, bljutavo, demoralizirajuće.”
“Gle stari, sve je kak si sam napraviš. Pa što je tu loše što se više ne živciraš oko nekih stvari? Meni to zvuči dobro – ne živcirat se više. Recimo ni mene više ne jebu mišljenja i otrovne strelice nekih ljudi spram onog kaj ja radim. Buraz prodiso sam skroz. Dobro, nisam baš post’o skroz imun, al’ ono kraće mi je vrijeme oporavka.”, objašnjavao se Ratko, zapličući se odgovaranjem na prijateljevu izjavu van granica njenog prvotno zamišljenog dometa.
“Pa nije dobro to što mi se i dalje čini da je pobuna jedini način da se popravi ono protiv čega se nutrina buni.”, zamišljeno će Pero. Snuždeno, ali uviđajući da je znatno tužniji sadržaj kojeg je izrekao nego stvaran osjećaj kojeg je taj sadržaj u njemu budio.
“Hm, misliš na buntovnost il kaj?”, Ratko upita, smrknuvši se.
“Ma ne, ne nužno pubertetska pobuna, mislim više na jednu tišu, ali zato ništa manje učinkovitu pobunu. Klinci glasno viču stvari u koje su napola ili nimalo sigurni. Mi smo već nekog vraga prošli u životu, znamo, bar donekle, kako stvari funkcioniraju. Dakle, možemo se manje spektakularno i histerično pubuniti, discipliranije i sistematičnije, hladnije glave, ajmo reći, kvalitetnije.”
“Hm, ne znam baš koliki domet ima pobuna koju ne pokreće uzavrela glava i zdravi mladenački instinkti. Mislim, nisam baš ziher o čemu točno pričamo, ali čini mi se da je vrijeme za mladenački bunt ipak nekako prošlo. Mislim ne stoji nam više da budemo pankeri ko kad smo imali 15.”
“Hm, a maloprije si mi rekao da ne serem da sam star!”, uživa Pero misleći da je ulovio mudrijaša Ratka na krivoj nozi.
“Ma dobro, mislio sam da nisi star po pitanju zdravlja, vitalnosti, držanja. Nisam mislio na pubertetski bunt – za to ti je stvarno malo kasno – da ne kažem groteskno furati ga u ovim godinama.”, dočepa se Ratko na noge.
“E vidiš – ja se u tom uopće ne slažem. Zašto bi bilo kasno da se pobunim!”
“A protiv čega se buniš!?”
Pero malo zastane uvidjevši da ni sam ne znam protiv čega bi se točno želio pobuniti, ali ako ništa drugo pobunit će se protiv toga da mu je prošlo vrijeme za pobuniti se.
“Protiv bilo čega! Nije sad važno – govorim o pobuni kao principu djelovanja, ne o njenoj strogo definiranoj meti!”, filozofski će Pero.
“Je, al’ kaj će ti pobuna ako ne znaš na što se odnosi!”
“Gle, ne kužiš, pričam o pobuni samo kao o pojmu, kužiš?”
“Aha, ok.”
Pero se ohladi od želje da dalje vode razgovor o pobuni. Već je samo njeno spominjanje pred prijateljem utažilo svu žeđ da ju na van protiv nečeg konkretnog ispolji. Znao je u sebi da će svijet nastaviti svojim korakom koliko se god on s tim ne slagao. Jednako kao što će svijet mjestimice zauvijek zaustaviti korak – kao u slučaju već spomenutog nepromjenjivog Pubskog inventara – koliko se god on s tim ne slagao.
“Nego jesi za pivu? Naletio sam na ovaj novi craft – Cjepivo se zove.”
“Cje-pivo? Hahaha, baš dobra fora, aktualna, ne?”, kroz smijeh će Ratko.
“Je, je, baš su se fora sjetili.”
“Buraz, spreman sam za prvu dozu?”
“Vjeruj mi, bit ćeš spreman i na booster kad ju probaš.”, reče Pero pružajući Ratku bocu netom izvađenu iz frižidera.
“Btw, jebu nas s tim cjepivom da nije normalno.”, Ratko .
“Joj daj nemoj mi sad još i ti krenut s tim antivakserskim forama i teorijama zavjere, pliz.”, unervozi se Pero.
“To nisu nikakve teorije zavjere, to su činjenice. Onda i ja mogu reći da su svi koji puše foru s dobrobitima cijepljenja teoretičari nezavjere. Mislim, ajde dokaži da nije tak! Da bi zaradili pare na nama, zaštopali gospodarstvo i porobili nas sve skupa, farmaceutska industrija i druge sive eminencije prvo su izmislile neki glupi virus i onda nam ponudili rješenje zvano cjepivo jer je ovaj tobože jako smrtonosan. Ljudi navodno umiru. Pa mislim, normalno da ljudi umiru, al’ ziher sam da ne umiru od virusa nego iz bezbroj drugih razloga od kojih su umirali i prije! Mislim pa pogledaj stopu mortaliteta – nije ništa porasla. Pa kog oni zajebavaju!? Čovječe i te Covid potvrde i te glupe niškoristi maske. O cijepljenima koji su i dalje zarazni i oboljevaju da i ne pričam. Pametnome dosta!”
“Ajde, ajde smiri se. Ne da mi se sad o tome, ali ne vjerujem da je virus izmišljen. Stvaran je. Evo, od mog kolege na poslu stari se jedva izvuko koliko ga je jako poteplo.”
“Ma joj daj, nemoj pušit te spike. Starog je poteplo to kaj je star, a ne korona. Pa jesi čuo za onog talijanskog političara koji je u njihovom saboru javno pozvao kolege da priznaju da su lagali i obmanjivali javnost prišivajući svakoj smrti koronu kao uzrok i šireći totalno suludu paniku. Uostalom ne bih se čudio da su neki ljude od sve te medijske paranoje navukli plućne bolesti. Čovječe, pa normalno je da teško dišeš kad te strah. Jebeni monstrumi žele nas sve uništit. Btw čitao sam o nekom njemačkom doktoru koji je rekao da respiratori strašno oštećuju plućni epitel. Pero, pliz, ak’ obolim i bude mi loše ne daj da me odvedu u bolnici – tamo bu me ubili.”, preklinjao je Ratko svog dobrog prijatelja.
“Nisi baš dosljedan. Rekao si da virus ne postoji, a sad govoriš – ako od njeg obolim.”
“Ma mislio sam ako dobijem neku glupu gripu. Znaš ono, staru dobru gripu koja je negdje netragom nestala – baš simptomatično s obzirom na situaciju.
“Ajde, ajde pričali smo već o tome. Znaš kaj ja mislim. Sve to skup je malo sumnjivo, moram priznati, ali kaj da radim – moram i dalje na posao ako želim preživjet, a ako hoću da me puste na posao moram se ili testirat tri puta tjedno ili se cijepit. A meni je jednostavno dozlogrdilo to testiranje”, racionalizirao je Pero.
“Al buraz, to i je njihova igra – da te prisile na ovaj ili onaj način da se “cepneš”. Neki iz uvjerenja da je dobro, drugi zato kaj se boje da ne izgube posao ili zato kaj im se ne da više tlačit testiranjima. Ja ću se testirat do kraja. Nema šanse da u sebe unosim to eksperimentalno, nedovoljno istraženo zlo.”
“Moj buraz se cijepio već odavno. Nije mu niš. Kao ni mnogim drugima.”
“Je, je vidjet ćeš kad za koju godinu krenu nuspojave. Uostalom kako je krenulo biti će i 11. doza za kojih 5 godina. Pa kad nakupe dovoljno otrova pooboljevat će i oni fizički najotporniji. Samo zato jer su vjerovali da vlasti rade za njihovo dobro. Pa u to još samo kreten može vjerovat.”
“Hoćeš reć da sam ja kreten?”, uzjoguni se Pero.
Ratko pokuša naći način da istovremeno ostane pri svom stavu, ali da ne uvrijedi prijatelja:
“Ne mislim da si kreten, ali popušio si spiku. To nije dobro, ti si inženjer, čovjek koji ima nešto soli u glavi, a svejedno si dopustio da te prebace na dark side.”
Pero se razdragano smijuljio slušajući kako se Ratko biranim riječima izvlači iz zamke koju je sam sebi postavio, a onda, znajući da ga se neće satima moći otarasiti s tom pričom o koroni, vješto prebacio na drugi kolosijek – onaj dobro prokušani – cugerski.
“Kad si već spomenuo da sam prešao na dark side – u skladu s tom pretežitom bojom mojeg uma i psihe kupio sam još par craftica – jedna se zove baš tak – Dark Side, moraš probat.”
Premda su mu u glavi još bile nepravedne sile sustava koje ga iz dana u dan tlače i sužuju prostor za sreću, u Ratku se probudi žeđ. Bio je slab na Craft pivu – još i jače nego na priču o truloj državi koja iza krinke rada za opće dobro, više ili manje svjesno čini brojna zla puku.
“Jedva čekam da tu tamnu tekućinu pustim u želudac, pače u krvotok”, oblizivao se Ratko, rukom se mazeći po trbuhu.
“Nemam pače, samo oslića i francusku za krvotok.”
“Iss koja loša buraz. Daj donesi tu crnu pivu, inače ne znam kak’ ću podnijet te tvoje fore. Btw oćemo poslije negdje van?”, opuštao se Ratko. Bijes se u njemu nije još bio slegao, ali započeo je proces pomirbe s neželjenim.
“Ma kaaznam, neda mi se. Mislio sam da se buksamo kod mene cijelu noć”, Pero dobaci iz kuhinje gdje je vadio nove pive iz frižidera.
“O da, želiš da prespavam kod tebe? Znaš da sam dobar u krevetu, dragi.”
Pero se vratio nasmijan u dnevnu sobu: “Nema do pederskih fora. Se sjećaš onog natpisa iz puba gdje je pisalo da nasilne osjećaje spram homoseksualaca gaje samo latentni pederi. Malo parafraziram, ali nešto u tom stilu.”
“Daj prekini s tom pederskom spikom, ispast ćemo pederi pred čitateljima.”, sukne sasvim nenadano i paranormalno iz Ratka.
“To je do ovog Majseca, taj uvijek junake svojih priča dovodi u nezgodne situacije. Uvijek je bio pederčina!”, pridruži se u paranormalnim rečenicama i Pero.
“Ma glupan!”, zaključi Ratko.
Do dugo u noć su pili, jeli i duvali, pa opet pili i jeli, pa onda samo duvali i pili, pretumbavši sve moguće i nemoguće teme, a sve je uvijek, naravno završavalo na sočnim avanturama sa ženama. Oduvijek kao da su se malko natjecali čiji je one night stand luđi i bizarniji. O brojkama koje su “zbarili” da i ne pričamo. Složili su se da posao s osmosatnim radnim vremenom nije zdav za čovjeka i da su njih dvojica u životu toliko pili i još piju da je prava šteta da ne postoji zanimanje alkoholičar jer bi se u suprotnom propisno obogatili ne radeći ama baš ništa. Živjeli su kao da se pripremaju na život koji neće biti ništa drugo osim jedan beskrajan tulum, ali nažalost karte su se drukčije posložile i odvele ih u okolnosti na koje se nemoguće bilo pripremiti. Možda dijelom i očekivano, ali ništa manje bolno zato. Nije bilo druge nego i dalje živjeti sa svim tim što nisu priželjkivali…
…”E di ti je wc papir?!”, oko pola 3 zajauče Ratko iz kupaonice.
“Jao zaboravio kupit!”
“Donesi brzo neš’ il će bit sranja, buraz!”…

Objava FRIK IZ KVARTA – Stari frendovi iz Irish Puba pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.