Jato ptica nadlijetalo je brežuljak prekriven tankim slojem snijega. Bilo je fascinantno kako se uspijevaju međusobno ne sudariti u tako gustom “prometu” i pri takvim brzinama. Nakon uživanja u prizorima netaknute prirode i nevjerojatne ptičje kolektivne sinkronizacije letačkih pokreta pojavi se u meni osjećaj da nešto nedostaje. Nemalo sam se zbedirao kad sam otkrio da mi je žao što taj prizor nisam ovjekovječio kamerom mobitela i okačio na fejsbuk.

“Živi li se život zbog njega samog ili zato da ga se postavi na Facebook ili Instagram? E konačno sam zadovoljan s tom formulacijom koju već danima slažem.”, zaključim u pomalo oholom samozadovoljstvu.
“Fakat dobro pitanje”, potvrdi moja prijateljica Katarina s kojom sam si dobar još od srednje škole (čitaj paleozoika) i baci pogled na vrapčića što se motao oko drvenog stola u potrazi za mrvicama s naših Croasana. Otkinuo sam komadić i dobacio mu. U sekundi su se kraj njega pojavila još dva kandidata istog mu letačkog roda. Nije bilo svađe, svaki kao da je odnio taman koliko mu je bilo potrebno. Ipak, ostali su na pristojnoj udaljenosti čekajući moj sljedeći napad darežljivosti. Rano ujutro došli smo na njenu vikendicu u bregima i odlučili uživati u tišini i miru dok ne nahrupi ostatak ekipe i ne krene zimski roštilj. Ideja je bila da svi malo promrznu vani uz kuhano vino i nekuhano pivo, barem dok se ne pripremi meso, a onda svi u kuću na toplo i gozbu. Imao sam zadatak pomoći Katarini da se obilno naloži peć koja će ogrijati prizemlje kuće koja već tri tjedna zjapi nezagrijana. Nacjepao sam drva na povećem panju u maloj drvarnici, ubacio nacijepane komade u tačke i krenuo prema Katarini koja me čekala pred vratima.

Oboje smo nosili crne jamice ispod očiju – kao zlosretni znak iscrpljujućeg životnog ritma kojeg si nismo toliko nametnuli sami, koliko smo na njega, po pe-esu, pristali. Valjda iz straha da se drukčije preživjeti ne može. Pa se onda i imamo i nemamo pravo žaliti.
Imala je taman nešto vremena do dolaska svog dečka. Kad on dođe ona mijenja ton glasa i ponašanje – ne previše, ali taman onoliko da to bez problema odmah primijetim. Nemam baš nikakvih prikrivenih motiva spram nje, samo više volim pričati s njom kad je ona potpuno neopterećena na koji će mi se način obratiti. Ovako, kao da nosi grč u sebi da će neki ton ili riječ, meni upućena, njenom dečku krivo sjesti. Premda nikad zbog takvog nečeg nije napravio scenu, uvijek bi težinom nastale tišine i naglo smrknutim pogledom izazivao nelagodu u meni. Kao da je nijemo opominjao da smo prešli liniju dobrog ukusa i da takvo nešto više ne želi čuti. S jedne strane sam ga u potpunosti razumio jer očito je da voli Katarinu, no s druge mi je išlo na živce jer već godinama nisam bio u ozbiljnoj vezi i opterećuje me kad, iz poštovanja spram njih oboje, moram malčice, srećom ne previše, hodati po jajima. Olakšavajuća je okolnost što čim se on pojavi, nas dvojica automatski uđemo u žustra raspravljanja o svemu i svačemu pa rijetko i primijetim da sam prema Katarini prisiljen biti mrvicu drukčiji nego kad smo sami. Skroz je dobar i zanimljiv lik pa mi navedeni sitni kompromisi koje sam prisiljen činiti, padaju lakše. 

Meni uvijek izvrsno odgovara kad me se nakratko, ajmo reći, “iznajmljuje” za druženje. Najbolje funkcioniram kao vanjski suradnik – kad mi je jedina odgovornost nekome nakratko biti relativno zanimljivi sugovornik i kad se pred mene ne postavljaju nikakva druga očekivanja osim onih kao povremene pojave u nečijem životu. Tu sam kao riba u vodi. Za sve ostale aranžmane ne jamčim ni kvalitetu usluge ni svoju motivaciju da ju obavim. Polako odustajem od ideje da ću se ikada s nekim skrasiti. Zapravo, da vam budem iskren, nemam uopće potrebu za tim. Pomisao da sam s istom osobom iz dana u dan, u istom stanu, stvara u meni osjećaj tamnice i klaustrofobije. I s najdražim si ljudima imam vremenski limit užitka zajedničkog provođenja vremena nakon kojeg samo gledam kako bih utekao u tihi i spokojni zagrljaj samoće, ali tako da to (po mogućnosti) ne ispadne uvredljivo. Bojim se vezivanja? Moguće, no ne bih to tako nazvao. Bojim se vrtnje u istom krugu, ustajalosti vode koja više ne teče, nevolje kad se sve riječi izgovore, kad si ljudi neizbježno postaju teret – znam i to je dio priče no nekako nije to za mene ili možda nisam još upoznao nekoga tko bi te muke bio vrijedan ili s kim supostojanje većinski ne bi bila muka. Ovako, jesam, vezan sam i odan, ali samo gospođi samoći. Nije bezveze Jean Paul Sartre rekao: “Pakao, to su drugi ljudi.”
Kao da je prisluškivala moje misli o nemogućnosti života u dvoje, Katarina tiho reče: “Tek kad s nekim možeš kvalitetno šutjeti, to je onda to.” Da li zbog svježeg zraka ovdje, ali čitavog smo jutra imali telepatsku komunikaciju. Nakon par minuta šutnje izvalili bismo nešto što se savršeno poklopalo s trenutnim tokom misli onog drugog. Nasmijali bi se svaki put i čudili što se tome čudimo ko pura dreku kad je očito moguće.
Čovječe, što ako nikad nisam bio s nekim s kim mogu kvalitetno šutjeti odnosno da ta tišina nije samo nelagodni intermezzo rezan potrebom da se riječima prekine mučnina koju stvara?
Nisam mogao to pitanje naglas izgovoriti jer Katarina zna jednu djevojku s kojom sam bio dosta dugo i koje bi se ovo vrlo lako moglo ticati. Bilo me briga. Uživao sam što Katarini već neko vrijeme mogu povjeriti i svoje najintimnije tajne, a da to ne iziskuje nikakav napor ili strah što će o meni nakon toga misliti. Nije me nikad ni za što osuđivala već me samo blago i s puno razumijevanja slušala, poput moje privatne šamanke. Radila je bez prethodno smišljene namjere da mi pomogne pa je možda baš zato u tome tako dobro uspjevala. 

“Naći ćeš ti uskoro nekog, osjećam to.”

Pff, ma nema šanse”, otpilio sam ju, ali je u meni jedva primjetno bilo posijano sjeme slutnje da bi se to doista i moglo dogoditi. S obzirom da je ovo stara, sad nadopunjena priča, mogu vam reći da je moja prijateljica ispala pravi prorok.

Dok smo pričali o njenom novom poslu u jednoj osnovnoj školi i mojim isprorokovanim skorim ulaskom u vezu, rekao sam joj, u žarkoj želji da ju uvjerim kako griješi, kako mi je prošli tjedan jedna mlada dama rekla da sam svačiji i ničiji.

“Dosta dobar opis”, priznala je Katarina.

“Odlazitelj – i ta joj se riječ pojavila na usni. Hej, odlazitelj – zbilja genijalno – jer to je doista velika istina o meni. Koliko me god katkad morila žudnja za pripadnošću nekom ili nečem, čim osjetim da ju ostvarujem stiže me još veća želja za nepripadnošću – odlaskom iz okolnosti koje odveć stežu i traže vrst odanosti nekom odnosu ili ideji koje uvijek doživim kao svojevrsno utamničenje pa bježim”. Katarina me slušala bez prekidanja, moje ja-ja-ja monologe – a onda, jer žene savršeno, za razliku od nas, znaju kad je vrijeme za dovršiti priču, reče:
“Tako sam umorna u zadnje vrijeme. I mogla bi stalno nešto jesti. A vidi me, ko štapić sam. Bolesno.”
“Kajeje, batak ti je i dalje pileći. Ideš sa mnom prileći?”, odlučio sam malo razbiti ozbiljnost spike. Znam da ona to neće shvatiti kao ništa drugo osim zajebantski začin našem druženju. Doduše, lagao bih da jedan dio mene ne bi volio vidjeti neku crtu na njenom licu kojom bi odala da joj pomisao na takvo nešto i nije skroz mrska. Zločesto sam se naslađivao njenim izvlačenjem iz tog lascivnog konteksta za kojeg nije bilo nikakvog prethodnog upozorenja. Brzo smo iz te situacije koja je, kad se slegnuo moj adrenalin, i meni samom bila nelagodna jer zapravo nisam u njoj nikada ni tražio nešto više od prijateljstva. Znajući koliko je to rijetka muško ženska pojava bila mi je time dragocjenija no u meni je uvijek neki đavo koji ne spava i spreman je u sekundi na kocku staviti sve samo iz trenutnog zadovoljenja uglavnog nekog više manje besmislenog hira.

S prvim zrakama sunca što se konačno probilo kroz tamne oblake, ljudi su počeli polako dolaziti. Među njima i Katarinin momak. Razvezali smo odmah, kao da naš zadnji, prošlomjesečni razgovor nije nikad bio ni završio. U međuvremenu je bio otvorio svoj joga studio. Dominirale su teme o opasnostima komfora i tome kako većini ljudi koji se bave meditacijom ona ne može puno pomoći. Sve ostalo što bi izašlo kroz naša usta, koliko god da se na prvu činilo nepovezanim s navedenim temama nekim je čudovitim nevidljivim linijama dolazilo s tim u svezu. I to sasvim prirodno, bez ikakvog naprezanja i sile. Katarinin je momak tvrdio da je to normalno jer da je sinhronicitet prejaka sila da bi se mogla izbjeći. Sjetih se odmah jutarnjih ptica i njihovog vrtoglavo preciznog leta u gustom mnoštvu.

“Krivo si isfrekvencioniran u toj poslovnoj zgradi. Gutaš stalno te krive frekvencije koje te, bez obzira na blagodati meditacije – vraćaju na govno vibru. Tako je s većinom cura koje mi dolaze.”, rekao je, a ja nisam imao druge nego kimnuti glavom. Da je Hrvatska loše i opasno mjesto za meditaciju odmah smo se složili, ali ne bez obostranog zluradog smješka tako da više nisam bio siguran je li problem više u nama, zemljopisu ili oboje.

“Zašto ljudi toliko pristaju biti roblje? Jer nije da ne kuže da nisu roblje, kaj ne? Kuže to oni itekako, samo šute dok nisu gladni?”, upitam. Premda dosta mlađi od mene nudio je uvide iz kojih sam, imao sam osjećaj, mogao nešto novo naučiti.

“Da, jer ispada da je komfor doista važniji od tog da se ostvariš u smjeru kojeg si sanjao.”, reče. “A nije! On je opasan jer te brzo razoruža. Misliš da je sve baš tako kako treba biti zato jer imaš krov nad glavom i pun frižider. I onda prekasno skužiš da nije samo hrana iz frižidera ona koja ti je trebala.”

“Mislim da ću skupit muda i napravit to – živim život svojih staraca a ne svoj. Pa di ste filozofi. Falili ste mi budale!”, pridruži nam se Jan koji je upravo bio došao i koji je uvijek naše pokušaje da se vinemo u neki idealniji svijet dočekivao na nož svoje nemilosrdne i nezaobilazne realnosti.

“Ček, jesmo filozofi ili budale?!”, zaderem se, tobože se ljuteći.

“Pa to je isto.”, zaključi Jan i ode u kuću pozdraviti Katarinu koja je, nakon što je pozdravila i poljubila dečka, otišla pripremiti salatu.

“Bit će teško napustiti sve.”, rekoh i uzdahnem teško. Katarinin je dečko znao da  napuštam svoj uredski posao od kojeg se već godinama većinski financiram.

“Ništa vrijedno činjenja nikad nije lako.”, rekao je gledajući me toplo u oči. Pomislih da je lakše to reći nego učiniti, ali opet, što je drugo mogao. Što bih ja sebi na njegovom mjestu rekao? Što više uopće i možemo učiniti za drugo biće nego saslušati ga, razumjeti i reći neku svrsishodnu riječ u svezi s tim što smo čuli?

“Krećem, znam da će biti trnovito i teško, da sam možda i prestar. Znaš kako je. Srce me povuče, ali odmah se neki vrag u glavi uključi i počne me odgovarati – što ako nisi dovoljno dobar da uspiješ, što ako nećeš imati ni za režije, ako budeš gladan, ako završiš ko beskućnik, što ako. Sit sam više od tog – što ako. Odlučio sam da ću radije propasti u onom što volim nego uspjeti u onom što prezirem.”, imao sam osjećaj da se moram objasniti. Trebao sam plodno tlo uha koje čuje i srca koje razumije i odobrava.

“Znaš kaj, kužim te skroz. I ja imam tu slabost overthink-anja i zato sam se samom sebi rekao da neću odustati od ovog posla kojeg volim. Čak ni onda kad ću to htjeti. Kužiš, znao sam da će doći i do takvih momenata. Unaprijed sam osigurao prevenciju od toga da sam sebe odgovorim od životnog smjera koji me veseli.”, zvučao je uvjerljivo. Nekako mi je postajalo sve jasnije zašto je Katarina s njim. Čovjek se u sve razumije. Jedino nisam bio siguran mogu li s njim šutjeti. To nam nekako nije išlo. Stalno smo o nečemu morali kokodakati, a da nisam bio siguran je li to samo iz obostranog entuzijazma za temu i prisutnosti zahvalnog sugovornika ili zato što energija među nama nije bila do kraja čista da bi se ugodno šutjelo. Što god – odlučio sam uzeti ono najbolje od njega – zanimljivog sugovornika s kojim se razgovor ne gasi.
“Um je zajeban, truje ograničava – ali ako ga učiniš svojim saveznikom, svojim alatom, može pomoći jako. Pa kaj to nije divno da imaš svakodnevni izazov da budeš najbolja verzija sebe koja možeš postati?”, smijao se, a ja nisam nešto bio oduševljen time da svakog dana moram raditi na sebi.

Volim raditi na svom pisanju, ali ne baš i na sebi – dapače sklon sam raznim moralno-konstruktivnim-socijalnim devijacijama iz razloga što nakon umora od pisanja trebam odmor, a ne novi projekt na kojem ću raditi. Na život volim gledati kao na rasterećenje, a ne kao još jedan posao. Nisam tu toliko da bih živio, nek se drugi time bave. Tu sam da bih stvarao – život je sporedna pojava, tek izvor inspiracije i sadržaja za mene promatrača, ne i aktivnog sudionika na kojeg se može konstantno računati – tek možda kao na vanjskog suradnika – nekoga tko je kao osoba uvijek i isključivo povremena i privremena pojava u tuđim životima. 
Katarinin je momak u meni, poput predugog pisanja, budio želju za odmorom u vidu potpunog odsutstva potrebe da seciram životne fenomene. Odjednom me preplavila neutaživa žeđ za sasvim prizemnim, filozofije lišenim razgovorima. O autima, vrstama mesa, kladionici, bilo čemu što ne iziskuje dramu poniranja u samog sebe. Zamori se čovjek od toga premda zna da bijeg neće dugo potrajati. Nema veze, izgubit ću se svejedno među drugim pridošlim, jednostavnijim primjercima homo sapiensa – osvježiti se uz jednostavne – srećom u ovom društvu ne i banalne, svakodnevne životne teme uz roštilj koji se već dobrano dimi i s kojeg dopiru primamljivi mirisi…