“Majs, pa kak ti se još da ulagat u spotove i općenito bavit muzikom? Nema tu ni para ni slave – okani se ćorava posla. Radije štedi za stan i auto ko i svi normalni ljudi tvojih godina.”, znali su mi nekad neki, možda čak i dobronamjerno, reći. Gledano iz njihove perspektive vjerojatno su u pravu. Danas, u ova kapitalistička vremena u najmanju je ruku luckasto, da ne kažem idiotski i posve luzerski ulagati lovu u nešto za što si više manje siguran da ti uloženo ni blizu neće vratiti. Niti s bendom Mel Camino u zadnje vrijeme imam svirke, niti su one nešto izdašno plaćene kad ih imamo (nemamo baš neku fan bazu koja bi nam omogućila da od nje (pre)živimo), niti od vrćenja na radiju i telki kao autor dobivam nešto više od toga da godišnje na knap pokrijem 2, 3 mjeseca režija. Ekonomski gledano ne morate biti matematički genij da shvatite kako se nije pretjerano uputno upuštati u projekt kod kojeg troškovi znatno premašuju prihode – i tako već godinama. Točnije od daleke 2006 i nekih 150-ak koncerata i 4 albuma od tada. No eto, nepopravljiv sam idealist (u kombinaciji sa jakim realistom što je garancija svakodnevnog živog showa u glavi), živim i dalje za pisanje i muziku i volim ta svoja dobrovoljna financijska samoubojstva.

“Svejedno Fri(k)če – nisi normalan!”

“Pa nisam se ni hvalio da sam normalan.”