Cijene goriva kao da su Viagru popile. Streme ka visini k’o TBF-ov Veseljko. Dižu se nebu pod oblake i napinju nam živce. Sjetim se ne tako davne 2020. Kupio sam svoj prvi auto u životu i prestravljen izračunao kako litra Diesela košta dvije karte za ZET. Sad košta skoro četiri! Razmišljam vratiti se svojoj staroj dobroj 268 plavuši u zagrljaj. “Bok stara, sjećaš me se? Što kažeš da se ti i ja opet malo nađemo ha? Je je, varao sam te sa svojom Hondicom, priznam, al’ znaš kaj – nikad nisam prestao misliti na tebe…”

Autoputi su pak postali ko Turska groblja. Sve neki čudan red i mir. Nitko da opali po gasu. Nitko nikog ne prestiže. Čak se i tatini sineki voze relativo normalno središtem grada i ne ugrožavaju divljanjem sigurnost ostalih. Svi mirno, ko postrojena vojska, voze jedni iza drugih. Čak ni najveći, uvijek dežurni živčenjaci ne nerviraju se što seronja ispred njih vozi samo 80 km/h. Prije bi mu okretali čitavo genealoško stablo, a sad u sebi razmišljaju: “Bravo gospodine, tako se vozi – 80 na sat u petoj ili šestoj – to je školski primjer štedljive vožnje – pridružujem vam se u tom svetkovanju racionaliziranja potrošnje goriva. Bravo!