Prijava

Vaša prijava

KNJIGA TJEDNA Paolo Cognetti: Vučja sreća

[]

Iako ovo nije prvi put da preporučujemo romane talijanskog pisca Paola Cognettija, iz mnogih razloga koji slijede u daljnjem tekstu ne možemo zaobići ni njegov najnoviji u nas preveden naslov, ponovno u izdanju nakladničke kuće Fraktura i u izvrsnom prijevodu Ane Badurine. Roman je standardno kratak, kako smo uostalom od ovog autora već navikli, sasvim dovoljan da vam ugodno ispuni jedno čitateljsko popodne.

Za nas koji možda nismo aktivni planinari ili alpinisti, ali smo već u djetinjstvu čitajući „Heidi“ razvili neku neodređenu ljubav prema alpskim krajolicima, svaka nova knjiga ovog autora predstavlja svečanost i obećanje čitateljskog užitka. Iako se ostala njegova djela ne mogu mjeriti s maestralnih „Osam planina“, Cognetti kao da svim svojim knjigama ispisuje tek jednu – intimno ljubavno pismo planinama i planinskim vrhuncima (stoga možda nije slučajnost što su u romanu svoje mjesto našle i grafike japanskog slikara Hokusaija koji u pozadini baš svake od njih postavlja jedinstven prikaz planine Fuji…).

Tako nas i roman „Vučja sreća“ već samom svojom naslovnicom teleportira u snijegom zavijeno planinsko mjestašce u talijanskim Alpama, ovoga puta simboličnog naziva Fontana Fredda, „ledeni izvor“, izvor i polazište za jednu ljubavnu priču u nastajanju, izvorište novog životnog početka za protagonista priče, četrdesetogodišnjeg Fausta, koji nakon raskida dugogodišnje veze odlučuje zimu provesti na planinama koje poznaje od djetinjstva. Pronalazi posao kao kuhar u skijališnom restoranu gdje upoznaje Silviu, mladu ženu koja luta od jednog do drugog nevažnog posla, od kojih za nju svaki može, ali i ne mora postati nova životna prilika. Kako je navedeno na koricama, Silvia je u planinu došla jer se želi pronaći, a Fausto jer se želi izgubiti. I koliko god navod s korica knjige upućivao čitatelja da bi ovo trebao biti ljubavni roman, i doista se kroz niz poglavlja Fausto i Silvija neprestano pronalaze i gube, čini se da svejedno ne nalaze onaj pravi zajednički jezik potreban da bi novonastala ljubav (ili tek misao o mogućnosti ljubavi) „izdržala“.

Teško se oteti dojmu emotivne mlakosti njihova odnosa, jer za svakog od njih dvoje postoji nešto važnije što ih odvlači iz te veze. Za Silviju to su neriješeni obiteljski odnosi, nestalnost koja ju vodi kroz život „kako vjetar puše“, što nije ni zamjeriti njezinoj mladosti. Fausto, ipak nešto stariji i zreliji, u sebi nosi sjećanja na uzaludno potrošeno vrijeme, vrijeme koje se za njega zaustavlja i nešto znači jedino upravo tamo gdje se sada nalazi, na planini, uvijek na planini. Osim dvoje „glavnih“ protagonista tu je galerija likova koji upotpunjuju sliku alpskog života i, kao i uvijek kod Cognettija, priroda s velikim P. Priroda i njezin hod kroz godinu, odjeća kojom ju zaodijeva protok godišnjih doba – snijeg u mrzloj zimi i tutnjava snježne lavine, proljetno topljenje snijega i otvaranje prvih puteva koje je tada moguće prijeći bez krplji na nogama, ljetno sunce koje otapa i odlama dijelove ledenjaka, gomile posječenih jesenskih trupaca procjenjivanih i nuđenih na prodaju na dražbama drvosječa…

Tu, kao i u svojim dosadašnjim romanima, Cognetti dokazuje zašto njegove knjige vole svi oni koji vole i planine. Njegovi su opisi ponekad tek potezi kistom, ali potezi dovedeni do savršenstva. Jednom očaran planinom, zauvijek očaran planinom – kao da nam govore svi njegovi tekstovi. Još je mnogo takvih zaljubljenika u planine, knjige o planinarenju i alpinizmu iz dana u dan kao da su sve popularnije, od Ede Popovića koji je u nas među prvima planinu prikazao na nedokumentaristički način, ne samo kao mjesto ljepote, nego mjesto (samo)spoznaje, a na taj način planina je bila, i još uvijek jest, inspirativna i Milanu Majeroviću -Stilinoviću koji je svoje zapise sakupio u iznimno lijepoj knjizi „Što sam naučio na planini“.

U „Vučjoj sreći“ jedan od likova iz knjige napušta planinu jer u njoj više ne nalazi ljepotu, ne osjeća ništa, jer „s vremenom sve postane uobičajeno, i ono lijepo i ono ružno… a samo onaj tko se navikne, doista vidi, jer iz pogleda ukloni svaki osjećaj. Osjećaji su naočale u boji, zavaravaju vid“, kaže Babette iz knjige, jer je mišljenja kako mjesta za nas imaju samo ona značenja koja im sami pripisujemo. Jednom kad ta značenja nestanu, nestaje i čarolija, opčinjenost nečim, u njezinom konkretnom slučaju „planina sama po sebi nema nikakvo značenje, tek hrpa kamenja po kojem teče voda i raste trava. Za mene je sad opet postala to što jest.“

Ali je li moguće, za onoga koji planinu voli, u njoj ikad vidjeti „samo planinu“, a prestati primjećivati njezinu ljepotu? Jer ljubav prema planini znači upravo ovo: prepoznati nedostupnost planine, nemogućnost da ju se ikad u potpunosti osvoji ili posjeduje, a ipak ju bezgranično voljeti.

A svoju ljubav prema planinama ovog vikenda možete „testirati“ i na novom i iznimno zanimljivo koncipiranom književnom festivalu „Brdo knjiga“ u organizaciji nakladničke kuće Libricon, specijalizirane za izdanja o planinarenjima, pješačenjima i alpinizmu, i spomenutog Milana Majerovića-Stilinovića, a koji će se odvijati od 12. do 15. svibnja na različitim lokacijama na Samoborskom i Žumberačkom gorju.

pripremila: Ivana Grubačević

 

Objava KNJIGA TJEDNA Paolo Cognetti: Vučja sreća pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.


Sparkovci predstavili dvije zbirke svojih autora!

Terenska nastava geografije i povijesti