Došavši na dogovorenu pivu kod prijatelja na njegovoj terasi imao sam nesvakidašnji užitak poslušati fragmente ratnih priča s Velebitskih položaja tijekom domovinskog rata. Kako sam u danima koji su prethodili tom zanimljivom susretu iz nekih sasvim osobnih razloga bio prisiljen propustiti jednu planinarsku avanturu od 35 kilometarskog osvajanja dijelova te mitske planine imao sam zapravo duplu naknadu propuštenog. Prvo slušajući detaljan izvještaj prijatelja o njihovim dvodnevnim putešestvijama kodnog naziva “Umri muški” a potom neke sasvim egzotične razbacane crtice držanja vojnog položaja koje ću pokušati povezati u još jednoj vrlo kratkoj priči.

Mladen je s još 15 – ak suboraca stigao do podnožja Velebitskog vrha Sveto brdo. Raspoređeni su tamo da čuvaju položaje. Po dvojica, trojica na svakih 300 metara u razmaku od kilometar i po. Prekrasan je to i ujedno opasan teren – ne toliko zbog mjestimice strmoglavog nagiba već zbog onih mjesta po putu gdje vlada sitan kamen koji nepažljivom putniku može zadati velike probleme. Koliko je samo puta svaki od njih skoro otklizao u nepoznato po sitaru, psujući majku (ako kamenčići uopće imaju jednu) trusnoj i skliskoj podlozi zmijski krivudave penjačke rute.
“Čovječe, zašto uz sve ovo još moram tegliti i zimsku odjeću, pitao se Mladen verući se teškim usponom. Pa ljeto samo što nije počelo! Nije mi dovoljno već ovih 50 kila opreme – ne, uz mitraljez i najlon morao sam još dodatno zadužit perjem podstavljenu jaknu, hlače, rukavice, termo čarape, zelenu fantomku i nešto što liči na vojne buce.

“Usred ljeta hej! Pa ne bi niš’ reko da je jakna tak jako podstavljena da može zamijenit pancirku, ali bojim se da to nije slučaj!”
Jedan među njima koji je već treći puta dolazio na isti položaj samo se zagonetno smiješio na to Mladenovo glasno negodovanje.
“U iščekivanju negodoa.”, procijedi kroz zube taj jedan među njima, a drugi ga poklopi da nije sad raspoložen za njegove književne igre riječi, a i da je ta fora već izlizana jer ju svaki put izgovara kad netko od novaka krene s negodovanjem. Taj jedan se branio da su sve dobre fore izlizane jer da nisu dobre ne bi ni dogurale do statusa izlizanosti. Nije doduše priznao da on tu foru prvenstveno ponavlja iz praznovjerja – otkad ju je prvi put provalio i skupa sa svim svojim suborcima ostao živ i neokrznut prilikom osvajanja strateški važnog vrha Tulove grede, ta mu fora dođe kao svojevrsna amajlija.
Moramo razumjeti Mladenovu nervozu – em se nije lako pentrati kozjim putevima pod punom ratnom spremom em ne idu baš tamo na planinarski izlet – idu u borbu.
Već navečer na prvoj straži otkrio je zašto je zimska odjeća dijelom obvezne ljetne vojne opreme. Noću je bilo hladno za ne povjerovat. Pogotovo kad čovjek netom bunovno ustane probuđen iz isprekidanog sna. Navukao je na sebe sve što je imao i svejedno je i dalje drhturio. Usred šestog mjeseca…
S Filipom će držati tamo položaj sljedeće dvije i po godine. Zemunica ih je već bila dočekala pa nisu morali kopati. Bila je prekrivena šatorskim krilom i nasječenim balvanima. Imali su zajednički tabor koji je bio polazišna baza s koje bi odlazili na svoje stražarske punktove. Bila je to neka vrst improviziranog vojnog šatora u kojem se zimi ipak moglo malko ugrijati nazeble kosti.

Pogled odozgora oduzeo bi čovjeku dah da mu isti već nije bilo oduzelo dugotrajno i mukotrpno penjanje. Svaka od četiri strane svijeta nudila je svoju priču. S istočne strane gorostasne gole kamene gudure i stijene, sa zapadne toliko gusta šuma da nalikuje prašumi, sa sjeverne bogata kombinacija planinskih klanaca što izviru jedni iz drugih poput pustinjskih dina, kamenih vrleti, šume i niskog raslinja – sve u nekoj izmaglici ko da su u Spielbergovom Jurskom parku koji će izići tek na godinu, a s južne sjevernojadranski arhipelag i nebeski plavo more koje siječe svjetlucava brazda sunca.

Treće noći fijuću meci iznad njih, a Frane spava blaženim snom. Njegov ritam hrkanja i zviždanje metaka stvaraju u Mladenovoj glavi neku čudnu melodiju kojoj se nehotice u transu predaje. Ipak, brzo se otrežnjuje i gurka pod rebra Franu. Ovaj ni da se pomakne.

Mladen zaori nekom prigušenom vikom. “Daj zbudi se – kako možeš spavati dok ovi rokaju po nama!? U tom času mjesečeva svjetlost otkrije slušalice na Franinim ušima i walkman kojeg je rukama pridržavao na trbuhu ležeći na leđima. Strgne mu slušalice s ušiju:

“Što slušaš majmune?!”
„Miroslava Ilića – Stop the war. Ma kaj bi sluš’o – pa Pink Floyde naravno. Osjećam kao da mi duh lebdi nad planinom.”
“Odlebdit će tebi duh kad te čede uhvate na spavanju. Diži se. Čede nam sviraju svoju pjesmu, jel čuješ?“

“Što? Ne čujem ništa.”

Pucnjava je bila doista kratkotrajna, ali Mladenu su čula bila naoštrena i kombinacija straha i adrenalina u potpunosti ga je razbudila.

“Ajme, ča me budiš bezveze. Vraćam se ja svom duhovnom letu uz Waltersa i Gilmoura (basist i gitarist Pink Floyda)”

“O pa divno. Mogli bi onda tvoj duh koristiti kao izvidnicu za otkrivanje skrivenih četničkih položaja.”
“E a mogli bi haha.”
“Nego čovječe pa nije nam tu ni tako loše.”
“Čovječe granate padaju svako tolko po nama ko kiša. Nije baš da nam je bajno.”
“Stari ak’ ovo preživimo imat ćeš o čemu pričat unucima.”
“Heh ako. Radije bih da sam doma na suhom i sigurnom i da nemam kaj posebno za pričat unucima.”
“Ajme brale di ti je smisao za avanturu?”
“Di ti je smisao za mozak – u ratu smo konju, ne na planinarenju vikendom. Mladen duboko udahnu:

„Dobro ajde, nije dobro ni da si paranoičan ko Ante – taj uopće ne spava. Prekjučer me zvao u ponoć motorolom i rekao da čuje tenkove. Tolko sam se zasro da sam zaboravio da se nešto teško 80 tona ne može baš pentranje po ovim strmoglavim liticama. Da mu vidiš oči – crvene i izbuljene – taj nije 3 mjeseca san uhvatio. Jebome pas – opasniji je za nas od čeda. Taj bi te upucao odmah da mu se približiš dok je na straži.”
“Al’ čemu uopće da izlazimo van iz zemunice – pa i odavde bi ih čuli da prilaze.”
“Jesi siguran? Nije ti to baš tak. Kuš ovdje je dovoljno da jednom sjebeš i da te više nema. Ne smijemo se baš tak opustiti.”
“Ok idem pristavit kavu. Jebote kak je hladno. Kak je to moguće – u lipnju smo čovječe!”
“To se i ja pitam stari. Al’ tako je to. Planine su ko očito ko pustinje. Danju vruće za popizdit, noću smrzavanje.”

“Što ti znaš o pustinjama?”

“Gledo sam ko klinac neki dokumentarac.”

“Jebali te dokumentarci. Šalim se brate, ajde ajde, izdržat ćemo mi ovo, ma možemo mi to, ne mogu nam ovi ništa. Ne smiju nam ništa. Jači smo, jači smo!”

Mladen je pogledao čovjeka kojeg zna tek tri dana, a o kojem, čini mu se, već zna sve i za kojeg osjeća da mu je brat. Napisao je tu noć i kratku pjesmu koju se sramio bilo kome pročitati. Pospremio je papirić u novčanik i držao ga ko relikviju do kraja rata. Pročitat će ju Frani tek za 20-ak godina kad će se naći na jednoj od obljetnica slavljenja akcije Maslenica u kojoj su obojica nešto kasnije sudjelovali. I njemu i Frani zarosit će se oči i zagrljeni će se ostatak noći prisjećati svojih ratnih dana. Na papiriću je pisalo:

Došli smo kao stranci

Ostali kao braća

Razišli se kao braća…

Premda su svi iz planinske satnije o njima pričali – prvih 6 dana nisu ugledali niti jednog poskoka. 7. dan ovi su odnekud ispuzali u tolikom broju da se Mladenu i Frani činilo da su u zmijskom okruženju.

“Dobro što je ovo – opkolili nas poskoci”, negoduje Mladen.

“Bolje poskoci nego čede!”, dobaci Frane.

“Hm, nisam baš u to siguran.”

“Vidi ih pužu po kamenjaru, lijeni ko dalmoši i samo nešto sikću. Čovječe, toliko ih je da imam osjećaj – da ih svežeš sve jednog za drugog imao bi štrik do podnožja za spustit se.”

“Dobro stari ća je tebi – pa to su poskoci, a ne pitoni!”
“E si vidio ovaj govor Miloševića: “Ne čujem dobro, ali hoću da vam kažem. Taj je ko ovdašnji poskoci. Ne čuje dobro.”

“Al’ hoće da te grize bre.”

“E e…”

Zimi je bilo drukčije. Od neprijatelja koji ih je periodički zatrpavao topovskim granatama bila je ipak znatno opasnija planinska klima. Čak su, u dane kad bi predali stražu kolegama, prolazili tečaj preživljavanja u zimskim planinskim uvjetima kojeg su vodili pripadnici planinske satnije. Hranu bi im dovodili helikopteri kad god bi vremenski uvjeti to dopuštali. U protivnom koristili su konje i mazge. Kad bi životinje ustuknule pred dubokim snijegom i mećavom, vojnici bi sve sami teglili na vrh. Bilo je tu pancete, razne domaće masne hrane, pa i pečenja. Smekšalo bi im se srce kad bo pomislili s kolikom su im stupnjem žurnosti i predanosti neki neznani kuhari i civili iz podnožja pripremali tu hranu. Zimi su se sve zvijeri, vukovi i medvjedi, spuštale u niže predjele, samo bi oni ostajali gore.
“Nema veće zviri od čovika.”, rekao mu je jednom Frane.
“To je istina.”, odgovorio mu je Mladen tupo zabuljen u maglenu bjelinu u kojoj se ništa nije moglo razabrati.
“Stari moj, ako nam ne presude čede, presudit će nam ova zima”, dodao je.

“Aha, zima je smrtonosnija od čeda.”

U tom času nešto praskovito grune. Nije bio zvuk granate, a nije ni grom. Frane se živ usro.

“To drvo puca”,

“Pa dobro zašto ovdje sve mora pucati po nama? Što su to četnička stabla il’ šta?”

“E nemoj mi tako o Velebitu, to je naša svetinja. Vidi ovu planinu – ima li ičeg ljepšeg?”

“Ne znam, vidim samo čistu bjelinu. Ovdje bi se Elton Johnu dopalo. A bogme i onom Robin Williamsu.”

“E ta ti je dobra. A ni Maradoni kokaindžiji starom ne bi bio mrzak pogled.”

“Bome ne bi.”

“Jebemti baš je zima ovdje za popizdit. Ne osjećam prste”, negodovanju vičan će Mladen.

“Ni ja, ni krilca ni nožice.”

“Ti ih nikad ne osjećaš jer si non stop napušen.”

“Pa što bi tebi falilo da se malo ušlagiraš? Opustio bi se.”

“Ne bi mi ništa falilo ali netko mora ostati priseban. Što ako nam se netko prikrada?”

“Neće čede po ovom snijegu ni blizu. Ukopali se i oni. Brinu svoju brigu.”

“Uh baš mi ih je žao. Zbog njih ću sigurno, jednom kad sve ovo bude gotovo, popušiti onaj PTSB o kojem je narednik pričao. Mislim pa ne možeš se ovdje ni sekunde opustit. Stalno neka tinjajuća briga za vlastiti život.”

“Stari, reko sam ti da počneš pušit ganđu…E i zove se PTSP – ne PTSB.”

“Briga me, kako god da se taj sindrom zove, bolje mu je da se drži podalje mene.”

“Ili što, upucat ćeš ga. Stoj ko ide. PTSP! Ratatatata!”

Smijeh se zaorio planinom.

“Ups jebote, valjda se nismo odali sad.”, stisne vratne žile Mladen i instinktivno se pognu u ramenima.

Do jutra je snijeg tako zatrpao zemunicu da su se morali dobrano namučiti da kroz njeg probiju put. Te noći čede su bile krenule prema njima, ali ih nisu pronašli jer je sve bilo zatrpano snijegom. Zima ih je spasila te noći…

Objava FRIK IZ KVARTA – Velebit il’ ne bit pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.