Dođem do bankomata dić neke pare da mogu s curom otić na pizzu.
“Hoka hey!”, pozdravi me moj stari znanac koji je stao pred bankomat odmah do mojeg.
Osjetio sam u njegovom tonu gorkoslatku smjesu topline i distance.
“Hej stari jesi živ?”, nadovezao se na indijanski pozdrav u kojem je bilo sažeto mnogo toga. I znak našeg raspoznavanja po ključu neformalnih, autentičnih pozdrava, i pripadnost građanstvu koje je od malih nogu čitalo stripove u kojima je vrvjelo od takovih indijanskih izraza, i stanovito zadovoljstvo što me vidi, i razigranost koja je oduvijek obilježavala bolji dio naše komunikacije.
“Živ? Ha jesam, doduše ne znam dal’ na sreću ili nažalost…”, malko zastanem u pokušaju da još bolje preciziram ono što želim reći.
“Samo ne znam jel’ veći užitak u nastavku il prekidu postojanja.”
Smješkao se u znak odobravanja moje filozofije propitkivanja smisla i vrijednosti postojanja.
Bio je to svakako način ophođenja koji je zvao na nastavak razgovora, koji je zvao na to da ga pozovem na piće jer zbilja se dugo nismo pospominjali – kak’ bi rekli naši stari. Osjetio sam veliku potrebu da još ostanem
u njegovu društvu koje je oduvijek garantiralo lucidan humor i pregršt prepričavanja više no zabavnih dogodovština.
Ipak, umiješao se ego. Moj ego. Objasnit ću.
Kratko jer znam da ljudi danas nemaju ni vremena ni volje za duge čitabe.
Bili smo, pa mogli bismo to i tako nazvati, stanoviti prijatelji jedan period vremena. Moje kasne dvadesete i rane tridesete. Period kad malo po malo, pa sve brže – puno po puno – gubiš dotadašnji krug prijatelja s kojima si godinama izlazio, a iz jednostavnog razloga svodivog na jednu jedinu riječ…ili bolje ipak tri riječi – brak i djeca. Dakle, našavši se u situaciji da mi se i dalje još divlje izlazi i to ne samo vikendima, malko sam, priznajem, smanjio kriterije i upao u ekipu koja mi nije baš najbolje odgovarala, ali sam, što zbog očaja da odjednom nemam više s kime izlaziti, što inercijom prvih druženja, u njoj neko vrijeme ostao. Naprosto to mi se činilo boljom opcijom nego izlaziti sam. Danas, u kontekstu vlastite dobrobiti, znam da nisam bio baš najbolje odlučio, ali tko od nas nije barem jednom u životu zastranio zalutavši u krivo društvo? I on je, sasvim logično i ispravno povezujete, bio bitan dio tog društva.
Zašto mi nisu odgovarali, zar su bili glupi i dosadni? Ne, čak štoviše. Bili su mahom vrlo, vrlo bistri, čak štoviše –  nadprosječnih umnih, ili psihologijskim rječnikom – kognitivnih sposobnosti. Umno su me dakle zabavljali. Ali spiritualno su me nerijetko unakažavali, sakatili. S jedne strane nisam nikad do kraja, kao (pre)kasno ubačeni član bio do kraja prihvaćen – tj. bio, što bi se reklo, punokrvni član. S druge strane, energije tih ljudi, čitaj posvemašnje crnilo i jedva podnošljiva težina karaktera, uskogrudnost i gadovitost svih vrsta u neslućenim proporcijama odbijali su me do te mjere da sam samog sebe bio primoran katapultirati van. Većina tog društva bila je porijeklom “plemenita” što me uvijek i iznova čudilo jer ničeg posebno plemenitog u njima nisam nalazio. Čak štoviše, premda bistri, bili su toliko zastranili u nekim svojim zlim načinima što ponašanja što shvaćanja i poimanja svijeta da mi se to katkad činilo gotovo retardiranim. Tada sam shvatio da bi osim mentalnog hendikepa u medicinsku terminologiju valjalo uvrstiti i spiritualni hendikep kao, među ostalim varijacijama na temu, fenomen posvemašnjeg odsustva mogućnosti da se u samom sebi ili drugom čovjeku vidi, osjeti, nazre i prizna nešto pozitivno što ne zaslužuje biti predmetom poruge i posvemašnje nepovjerljivosti. Značajno je, taj duhovni hendikep, češća i opasnija bolest u ova vremena. Pritom ne mislim na osvjedočene i strukom potvrđene psihičke bolesnike već na one brojnije pojedince iz “sive zone djelovanja” koji se većinski nalaze van (ali opasno blizu) okvira postojeće stručne dijagnostike…

Svi su oni teško pili, ali i ja sam u to vrijeme, pa ipak, nisam mogao razumjeti toliku nesretnost – unatoč neprijepornoj činjenici da sam itekako bio svjestan da sa svijetom i ljudima mnoštvo toga ne štima i dalje su mi neki aspekti postojanja osim alkohola, mogli pružiti radost i zadovoljstvo. Ne uzvisujem se nad njih. Radi se o upravo suprotnom. Oni su se htjeli nadsvoditi nad mene. Tu je bio moj problem. Instinktivno a i racionalno znaš da si u najmanju ruku s nekim ravnopravan, ako ne i superioran, ali oni uvijek nađu način da te spuste.
Posebice ovaj prijan što je od svega više volio biti pijan. Trezvenost je, po njemu, bila inferiorna opcija za idiote, korisna samo kao period što bolje pripreme za novo pijanstvo. Kad bi se radilo o pukom postojanju i odnošenju tu smo si na momente bili ko palac i nokat – čak relativno prisni i mnogih zajedničkih pogleda na stvari i s ozbiljnom zajednički prijeđenom kilometražom ludih pijančevanja, lucidnih razgovora i izlazaka. Pa ipak, kad sam odlučio u svijet izaći sa svojim pjesmama i bendom uvijek se držao rezervirano, hvaleći isključivo i na sva usta moje suradnike, a mene ni za lijek. Egotripera poput mene to je strašno pogađalo premda mu to nikad ne bi priznao. Kako može hvaliti njih, a biti otrovan prema meni koji sam glavna autorska pokretačka snaga čitavog projekta? Ta oni dok sviraju, većinski sviraju moje stvari…
…Pravio sam se da mi je naš odnos važniji od toga da pokaže malo poštovanja spram mog kantautorstva, ali što je vrijeme više odmicalo uviđao sam da to baš i nije moja istina. Shvatio sam da ne mogu biti iskren prijatelj s nekim tko nimalo ne poštuje meni najbitniji aspekt vlastitog identiteta i djelovanja u svijetu zvan pisanje i skladanje.
Iz tog razloga nisam ga pozvao na pivu. Jedan dio mene je to htio, u ime onih boljih sjećanja, ali onaj drugi znao je da će se opet morati smanjiti i u hladnoj vodi nepriznavanja, poput pimpeka smežurati  do neprepoznatljivosti. I to sve samo zato da bi onaj jedan druželjubiviji dio mene došao na svoje, a to već dugo jednostavno – nije više opcija…

Objava FRIK IZ KVARTA – Spiritualni hendikep pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.