Ulaskom u mjesec prosinac započele su i božićne kupovine darova, potrepština i blagdanske hrane. Nekada nije bilo različitih lanaca trgovina i shopping centara, a daleko najpopularniji bili su sajmovi gdje su ljudi nabavljali sve što im je bilo potrebno.

Velika Gorica stekla je pravo održavanja sajmova 1602. godine, kad je poveljom kralja Rudolfa II. županu Plemenite općine Turopolje dana dozvola za održavanje četiriju godišnjih sajmova, kao i tjednih sajmova nedjeljom. Godišnji sajmovi bili su vezani uz vjerske blagdane; prvotno su bili odobreni svečnički, telovski, angelski i matejevski sajam. S vremenom je odobreno održavanje još nekih sajmova, primjerice Lucinjskoga (1831.) i Novoletnoga (1883.), pa se potkraj XIX. stoljeća u Velikoj Gorici održavalo 12 godišnjih sajmova.

Sajmovi su bili stočni i robni. Uz stoku, seljaci su prodavali poljoprivredne proizvode, a robu raznovrsni trgovci i obrtnici, broj kojih je u Velikoj Gorici porastao upravo zahvaljujući sajmovima. Tjedni su se sajmovi razlikovali od godišnjih po tome što je na njima prodaja bila dopuštena samo trgovcima i obrtnicima s goričkog upravnog područja te ovlaštenicima POT-a.

Prvo sajmište bilo je uz turopoljsku vijećnicu (danas Muzej Turopolja) i župnu crkvu, a potom na današnjem Trgu kralja Tomislava, koji se prema stoci sa sajma nazivao Marvinskim odnosno Konjskim trgom. Krajem XIX. stoljeća sajmište je preseljeno na današnji Trg Petra Krešimira IV., a sredinom 1950-ih godina na današnji prostor na istočnom rubu grada. Kao dan održavanja tjednog sajma ustalio se petak – otud popularni naziv sajma Petek na Gorice.

Fotografija: Velika Gorica – sajam, autor fotografije: Višnja Huzjak, 1965., vlasnik/imatelj: Muzej Turopolja

Literatura: H. Malčić, Plemenita općina Turopolje i velikogoričko sajmište, Kaj 1-2, 2014.; M. Grahovac, Petek na Gorice, Ljetopis Grada Velike Gorice 14, 2017.

Objava CRTICE IZ POVIJESTI – Sajam u Velikoj Gorici pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.