Vozeći se nešto iza 10 sati uvečer, (opet) kroz maglu gušću od mlijeka, bio sam primoran malo usporiti. Nije to proteklo sasvim bez brige jer da bih povećao šansu pravovremenog reagiranja na ono ispred tebe, istovremeno smanjuješ šansu vozilu iza tebe da na vrijeme zakoči – ukoliko se, ne daj bože, kreće brže od tebe. Ipak, misliš si, ta nije valjda netko toliko lud da maksimalnom brzinom jezdi ovom cestom kroz šumu. Moja djevojka me sa suvozačkog mjesta pitala:

“Što misliš je li ta magla neki duh?”

“Ako i je, mislim da nije samo jedan, ima je toliko da se vjerojatno radi o isprepletenom mnoštvu, o samitu duhova. Zapravo, vjerojatno imaju večernji party tu u šumi, orgije.”

“Duhovne orgije?”

“Ne znam, prije bih rekao – duhaste orgije.”

“Jako si duhovit”, sarkastično će ona.

Trudeći se pred djevojkom ne pokazati stvarni strah kojeg osjećam nastavio sam trkeljati o nekim nevažnim glupostima, ali gustoća magle se rapidno povećavala tako da sam na jedvite jade mogao razabirati obrise bijelih linija na cesti. Sa svjetlima koja su znatno oslabila nakon nedavnog zatajenja akumulatora bila je to više nego avantura. Svaka je sekunda nudila izrazito nelagodnu neizvjesnost i tihu molitvu da se magla uskoro povuče ili barem dovoljno razrijedi. Držao sam volan i primijetio da mi lagana struja treskavica prolazi kroz ruke. Odlično, na kraju mi neće presuditi maglu već moji dotrajali živci, pomislio sam.

“Znaš šta, ajde da mi stanemo, oči me već bole od naprezanja, a ni ove 3 crne pive koje smo popili u nekoj zabačenoj seoskoj krčmi – svoj izdubljenoj u drvetu – mi baš ne pomažu da se koncentriram. Sav sam ko u nekom snu – ne razaznajem više vlastitu fantaziju od realnosti. Kao da sam na nekom šumskom tripu. Stvarno bolje da se sparkiramo negdje.”

“Ti ne razaznaješ razliku između fantazije i realnosti ni kad si trijezan, ali ok, stanimo ako ti je teško”, blago me podbode djevojka, ali je u njenom tonu bilo znatno više razumijevanja od kritike.

Koliko mi je god teško bilo priznati slabost, odahnuo sam kad sam u njenim očima također ugledao olakšanje kad sam odlučio da na neko vrijeme stanemo. Samo, gdje stati nasred glavne ceste kad doslovce ne vidiš prst pred nosom? Mora postojati neki odvojak za šumski drum – samo kako ga prepoznati kad smo poput vozila koje se pokušava probiti kroz dimovito vrhnje. Na sreću, na jednom se dijelu magla malčice smanjila tj. nije više o stakla udarala kao čitava nebesa već u oblačićima između kojih se moglo nešto nazrijeti. Mora da nas je nešto bilo odlučilo sačuvati jer smo baš u tom trenu vidjeli odvojak u šumi ispred kojeg je stajala nekakva stara, natrula tabla čiji natpis bi teško bilo pročitati i usred bijela dana, a kamoli u mrkloj noći obrasloj magluštinom. Nismo dvojili ni časka. Tu ćemo skrenuti i malo odmoriti, pričekati da uvjeti na cesti budu manje opasni po život, da ne kažem smrtonosni.

U strahu da ne zakočim do premale brzine koja bi mogućeg pratioca iznenadila tako da se u mene zabije, odlučio sam kočiti tek tik prije tog zavoja ulijevo. Kako ionako nisam išao prebrzo nisam skrenuo s prevelikom brzinom, ali ni baš sasvim idealno tako da smo, blago rečeno, podigli prašinu, koju, iz jasnih razloga, nismo mogli jasno vidjeti. Kako onda znam da je bilo prašine? Tako što smo se našli na makadamu. Obzirom da nisam vozio službeni auto prilagodio sam brzinu kretanja podlozi. Čitaj vozio sam vjerojatno 20 km/h i odlučio brzo stati s desne strane na jednom, ajmo reći odvojku, tj. dijelu šumskog puta koji se činio dovoljno širokim da se tamo, po potrebi, mimoiđu dva vozila. To bi u ovo vrijeme mogli biti ili neki mladi ljubavnicu koji su u šumi odlučili potražiti utočište za upražnjavanje tjelesnih strasti ili kakvi lovci, drvosječe i slično. U svakom slučaju nema previše mogućih opcija. Dakako, nikakvih tuđih svjetla farova nije bilo na sasvim oskudnom i ograničenom vidiku. Izašli smo iz auta u snovitu hladnoću i vlagu što je sipila s nedavnom kišom natopljenih krošnji drveća.

“Bože e, ovak počinju američki hororci”, primijetila je moja djevojka, a ja nisam mogao pronaći nikakav racionalan razlog da joj proturječim.

“Daj, nemoj coprat!”

Nakon par nevoljko napravljenih koraka začuo sam šum i sav se stresao. Iz obližnjeg grma izletilo je nešto nalik fazanu. Ipak, tu usred noći i magle, naoštrenih čula i nešto zahrđalih živaca zvučalo je kao da je izletio tigar. Nisam se ni okrenuo, ona je već bila u autu.

Gdje je meni pamet bila, gradsku djevojku dovesti u šumu usred noći. Ta ni meni nije svejedno, a kamoli tek njoj.

“Što je to, što je to bilo?!”, zakričala je i počela se histerično smijati.

“Ma ništa, samo fazan”, pokušavao sam zvučati barem tri puta smireniji no što sam to doista bio i sam osjećajući utjehu sigurnosti zatvorenog prostora kojeg je auto nudio.

Taman kad smo se malko umirili, unatoč tenziji i strahu od nejasne prijetnje kojom je okolno slabo vidljivo i mračno šumsko prostranstvo bilo neodoljivo ispunjeno, neka čudna sjenka prošla je preko prednjeg stakla. Oboje smo se smrzli na mjestu. Izgledalo je poput neke…prilike… Neispavan, umoran i još uvijek pripit doista nisam sa sigurnošću mogao reći radi li se o stvarnosti ili samo o priviđenju, podlom triku mojeg preumornog uma koji toliko traži san da je njegove sastavne dijelove odlučio instalirati u zbilju. Bio sam u zrakopraznom prostoru – na granici jave i sna, ali ono što je bilo sasvim izvjesno bio je ledeni strah čiji su se šiljci bili zabili u moje srce. Ne moram posebno napominjati da je djevojka razrogačila oči i zanjemila od užasa.

“Jesi vidio ovo?!”, uspjela je zaškrgutati kroz cvokotajuće zube. Kao da je čitava unutrašnjost auta bila pogođena ledenim zrakom našeg straha pa sam odjednom otpuhnuo paru iz usta – premda to trenutak ranije nije bio slučaj, a prozori su bili zatvoreni. Njeno pitanje i reakcija sasvim su otklonili mogućnost da se radi isključivo o mom priviđenju. Kolika je bila vjerojatnost da nam se oboje u istom trenutku ukazala ista stvar? Valjalo je priznati, vrlo mala, ako ne i nikakva. Uz škripu guma već sam bio u rikvercu, proklinjući naglo kretanje iz sasvim neobjašnjive paranoje da ću time samo razbjesniti priliku koja nam se bila na tren sablasno ukazala svojom zloćudnom sjenkom na staklu. A opet, sjetio sam se, kad sretneš kakvu zvijer u divljini, nije loše biti glasan. To, kažu, može pokolebati odlučnost predatora da te napadne stvarajući u njemu dojam da ne treba riskirati s potencijalno opasnim protivnikom. Dodao sam još gasa, što bi se reklo – opalio po plinu – premda vozim na diesel. Suočavanje s opasnostima čudovišne magle činilo se poput dječje igre spram ostanka u ovoj zlosretno začaranoj šumi. Bili smo već odahnuli, zapljusnuti olakšanjem izvjesnosti da ćemo se izvući neokrznuti fantomskom šumskom prijetnjom, kad smo ugledali cestu no upravo u času kad je prvobitna slabašna nada dobila mišiće na haubu naskoči biće nalik čovjeku. Taman sam bio stao jer bili smo pred povratkom na glavnu cestu koju je trebalo dobro odmjeriti kako bi se uvjerili da je put čist. Golo biće, divlje, začudno, zastrašujuće, obraslo i gore i dolje – da ne kažem dobro pošumljeno. Bradurina i duga kosa prekrivala je blatnjavo lice koje nas je promatralo u nekoj divljoj znatiželji s natruhama bijesa koji kao da je bio uobičajen, konstantan izraz lica. Na rukama, mišićavim, ali ne i odveć krupnim, grčile su se šake na kojima kao da su pulsirali super snažni, široki, izbočeni članci. Divlji i grozmorni pogled je paralizirao – namjerno neću napisati – ledio krv u žilama jer je to suviše uopćen izraz za opis ovakvih situacija u kojima ne daj bože da se ikada nađete. Približio je sasvim lice šofer šajbi – izgledao je poput nabildanog Jim Morrisona na bad tripu. Nisam imao vremena razmišljati je li pobjegao iz nekog drugog vremena ili umobolnice. Okušati se u MMA – u neću s ovim stvorenjem sigurno, pa čak i da mi dozvole upotrebu pajsera kojeg nemam.

“Vozi, samo vozi!”, viknuo je glas u meni i ja sam, bez provjere stanja na glavnoj cesti, uz zaglušujuće cviljenje guma i njihovo šlajdranje po vlažnoj neasfaltiranoj podlozi, nastavio vozeći suludu priliku u sasvim suludim uvjetima. Nošen, pače gonjen jezivim krikovima koje je proizvodila moja djevojka, a što je bila znatno očekivanija reakcija nego da je, primjerice, krenula recitirati poeziju, dodavao sam gas. Izašli smo na cestu, a goli je manijak iz noćnih mora s haube prešao na krov. Zanjihao sam naglim trzajem volana čitav auto tako da smo prešli u suprotni trak (činilo se manje opasnim nego zadržati nepoznato čudovište na krovu auta) no nisam se uspio otarasiti neželjenog putnika. Ni sam ne znam kojom (ili čijom) providnošću pogođen sjetih se naglo zakočiti kad smo već bili pri priličnoj brzini. Upalilo je i naš se neželjeni putnik otkotrljao niz haubu i nestao u magli. U čudovišnoj sam panici i stanju nadljudski ustreptalih nerava pomislio kako će se sad odjednom naći ispod auta, podići ga i odnijeti nas kao na pladnju kojem se, u kontekstu daljnjeg bijega, sasvim nadobudno i bespotrebno okreću kotači. Tamo negdje, u najtajnijim odajama šume, u neotkrivenom carstvu podzemnih špilja podučit će nas tajnama drevnog života ili, vjerojatnije, mene pojesti, a nju hm počinje riječ isto s poje….

U retrovizoru sam vidio obris goluždravog bića nalik pračovjeku koje je vještim i suludo brzim manevrom s ceste nestalo u šumi, svojem, očito, više no prirodnom staništu. Da nisam već bio sasvim šenuo od šoka dao bih se okladiti da je uz grimasu viknuo nešto poput – “Šaaah!” Nije valjda da je samo htio s nekim odigrati partiju šaha, a mi ovako neuljudno dali petama vjetra?

Što je to bilo? Luđak pobjegao sa psihijatrije, posljednji neandertalac Turopolja, fanatični sljedbenik lika i djela Tome Gotovca ili samo halucinacija, ne mogu više sa sigurnošću reći, ali mogu ispisati ovu prispodobu od koje i dan danas nespokojno hodam  šumskim drumom kad god se magla odluči spustiti na zemlju…

Objava FRIK IZ KVARTA – Posljednji pračovjek Turopolja pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.