Prijava

Vaša prijava

FRIK IZ KVARTA – Na fizikalnoj terapiji u Domu zdravlja

[]

Dižem se oko pola 10, 10. Bioritam mi se prilično promijenio otkad sam na bolovanju. Liježem tek oko 2 pa spavam do 10 kako bih dobio potrebnih mi 8 sati. Doduše, nerado priznajem kako je kvalitetniji san onaj kojeg zaradiš kad zaspiš oko 22 sata. Nekako se,  unatoč, za svoje uobičajene standarde, kasnom ustajanju, ne osjećam odveć naspavano kad se dignem. Ajde, ruku na srce ne osjećam se svježe ni kad se za posao ustajem u pola 7, ali ipak osjetim nalet produktivnosti negdje tamo oko 8 – nije to samo zbog popijene kave, ima nešto s tim ranijim snom za kojeg sam već mjesecima uskraćen – ali ajde neću previše kukati jer ipak odmaram više no ikad u zadnjih 16 godina plus konačno mogu blejat u serije do kasno, a da mi se ne spava ili da sam sebe tjerat spavati kako se ujutro ne bih mrzio zbog nedovoljne naspavanosti.

Odteturam polubunovno, ne i previše umorno, do kupaonice gdje obavim jutarnju higijenu. Najviše sam ponosan na činjenicu kako sam naučio prati zube dok pišam. Ušteda minute života. Barem. Nakon toga odšepam do kuhinje i bacim dva jaja na ulje. Dok se jajca krčkaju u malu staklenu posudicu stavim nešto oraha i badema i na njih izlijem žličicu meda. Količinski, ne i tehnički jer sam prelijen izvlačiti žličicu iz ladice, pa sve završi tako da ližem gornje rubove staklenke meda ne bi li spriječio daljnje curenje ljepljive tekućine prema dnu vanjskog dijela staklenke. Već 5 mjeseci jedem isti doručak i mogu vam reći da mi nije dosadio, a daje mi energiju za dalje. Potom odšepam do Doma zdravlja na fizikalnu terapiju. Za razliku od dosadašnjih privatnih seansi ove ne plaćam ništa, a počelo me boljeti malo manje. Vrijeme i terapija polako rade svoje. Prvo idem na laser. Srećom, umjesto Darth Vadera dočekuju me mahom ljubazne sestre fizijatrice koje mi u svom laganom, granično dokonom, ali vrlo profesionalnom ritmu, uz gležanj prislone i zavežu uređaj sa blagotvornim crvenim svjetlom u kojeg nije preporučljivo gledati. Ne osjećam pritom ništa osim priličnog mira koji vlada u prostoriji gdje neki leže, a neki, poput mene, sjede dok primaju svoju terapiju. Dok laser obavlja svoje zurim kroz okvir prozora u krošnje brezi koje lelujaju i šušte na listopadskom povjetarcu dok iz nedalekog vrtića prigušeno dopire cika dječice puštene s lanca. Ima nas svih uzrasta u sobi – od bakica i djedica do klinaca. Osjećam se ko Malcolm u sredini. Stariji numerički prednjače što je vjerojatno i logično.

Poslije obavljam magnet i slušam nešto verbalno aktivniju grupu doktora kako sipaju interne fore. Jedan među njima, najduhovitiji, vodi vježbe za ekipu pacijenata koja leže na plavim strunjačama u podnožju švedskih ljestvi. “Ajmo laktom suprotne ruke prema koljenu suprotne noge, uvući trbuh, biti mršavi. To ne ide ha?!”, baci foru koja je vjerojatno već automatizirana u tom dijelu vježbačkog programa no svejedno više no efektno podiže atmosferu i elan vježbača. Slušam njegove upute i taj glas koji, premda se u njemu nazire mrvica zasićenosti od bezbrojnih ponavljanja iste “naredbe”, odzvanja jednom zdravom životnošću, dobrom voljom i toliko zaraznim optimizmom da bi, primjerice, neki okorjeli pesimist koji to želi i ostati u njegovoj blizini trebao preventivno staviti maskicu i čepiće za uši. Dok ističe mojih 10 minuta terapije meditiram u toj ugodnoj kakofoniji glasova  i pjesama s radija podešenog na diskretan volumen. Ako mi gležanj i ne ozdravi sasvim, barem će mi se poboljšati psihičko stanje. Tko bi rekao, odeš na fizikalnu terapiju, a dobiješ i bonus psihoterapiju.

U čekaoni, između magneta i fizikalnih vježbi, srećem djevojku koju nisam vidio barem 20 godina. Želi znati sve o mom  životu otkad se nismo vidjeli. Malo mi je to i naporno, ali toliko je dobronamjerna da ne samo da joj ne mogu zamjeriti već počinjem uživati u tom razgovoru kojeg vješto neprimjetno počinjem skretati na kurs koji meni više odgovara. Pozivaju nas na vježbice. Dok radimo rastezanja gume za vježbanje pričamo o serijama i filmovima koje konačno imamo vremena pogledati. Između toga malo se požalimo fizijatricama da nas i dalje prilično bole neki pokreti. One nas pune razumijevanja saslušaju i utješe odmjerenim riječima – taman na pola puta između realnosti i nade. Potom nas upućuju u sljedeću vježbu koju nam valja izvesti, a onda, u pauzama objašnjavanja, čavrljaju među sobom šuškajući bijelim kartončićima u koje nam, ko u školi, upisuju prisutnost na fizikalnoj terapiji, da ne kažem nastavi. Po završetku, gledam kako se fizijatrice potpisuju u moj kartončić, toliko je ugodno i opuštajuće da pokušavam zamrznuti taj trenutak, tu milinu tih šuškanja papirića, njihovih milozvučnih glasića i izostanak moje bilo kakve obaveze osim da hodam linijom njihovih nježnih naredbi. Do sljedećih vježbanja…

Objava FRIK IZ KVARTA – Na fizikalnoj terapiji u Domu zdravlja pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.