Na stranici Festivala narodnih priča i predaja Perunfest Zdenko Bašić je i ove godine podijelio narodnu priču o svetom Nikoli sa svojim pratiteljima. Dok nam je svima dobro poznato da sveti Nikola dolazi u čiste čizmice ostaviti poklone, a Krampus s njime dolazi ostaviti šibu ako nismo bili dobri, priča je puno dublja od toga. Ova narodna priča objašnjava kako je uopće došlo do simbolike ostavljanja poklona u čizmama, odnosno čarapama, zašto je sveti Nikola baš zaštitnik najmlađih te kako je drevna legenda prosinca o drevnom gospodaru podzemlja Veleža povezana s ovom pričom.

U nastavku prenosimo zapise Zdenka Bašića: 

Prema priči, sveti Nikola je bio ranokršćanski biskup iz 4. stoljeća, iz maloazijskoga grada Mira. Ostao je upamćen kao dobročinitelj i darivatelj koji je spasio tri mlade kćeri koje njihov nesretni otac nije mogao udati zbog nedostatka miraza. Nikola im je noću, dok bi svi spavali, poskrivečki ostavljao darove da bi djevojke ipak mogle imati miraz.

Negdje se spominje tri vreće zlata, a nigdje zlatne jabuke ili kugle koje je Nikola ubacivao kroz dimnjak i tako ocu osigurao da može časno udati svoje kćeri opremivši ih velikim mirazom.

U zadnjoj noći, kada je ubacivao zadnji dar kroz dimnjak, zlatnici su pali u čarapu koja se sušila kraj ognjišta i tako se začeo običaj ostavljanja darova u čarapi ili čizmici, jer se ta priča nastavila prepričavati među ljudima još dugo nakon toga vremena.

U svojem drugom čudu Nikola je smirio more dok je putovao i spasio mornare pa je tako postao zaštitnik lađara, splavara, ribara i vodeničara, mornara i putnika.

A u trećem čudu je oživio troje prerano umrle djece, te je tako ostao upamćen kao zaštitnik najmlađih. Svojom dobrotom i nesebičnošću zadobio je Nikola snagu vladanja nad tamom, nesnagom i nevremenom. Tako da u pričama u tamne zimske noći on rastjeruje krampuse i demone od onih kojima je to potrebno.

No ispod biskupske kape čovjeka iz Mirne krije se jedna puno starija priča o darivanju, a vrijedno je se prisjetiti jer je gotovo već zaboravljena. Iza lika Sv. Nikole krije se jedna drevna legenda prosinca o drevnom gospodaru podzemlja, jednako duge i kuštrave brade kao i kod Nikole, koji gospodari blagom, smrću i iznad svega vodom.

U pretkršćanskim vremenima štovan je kao božanstvo podzemlja i mrtvih, a u slavenskim krajevima je bio poznat pod imenom Velež. Njemu je pripadalo i na svijet bi donosio tri vrste blaga:

• Zlato – ono materijalno blago i vrijednosti,
• Stoka i rogato govedo – jer se u ta davna vremena stoka smatrala i zvala “blagom” i
• Blago – ono što je bilo znanje i mudrost, poznavanje prirode, liječenje i iscjeljivanje

Uz ova tri blaga kojima je taj drevni gospodar podzemlja darivao u prosincu, njegova vlast se odnosila i na svu vodu, koja mu je pripadala.

Tako da danas u nekim krajevima na “Nikolinje” mornari ne isplovljavaju, voda se ne dira i ne remeti na taj dan. Pranje i čišćenje u kući, oko stoke i ljudi obavi se večer uoči Sv. Nikole, pa će se tako i čizmice očistiti prije sumraka. To bi osiguralo godinu bez utapljanja i da u zdencima bude vode cijele godine. Ako bi pak netko riskirao ući u vodu taj bi onda zazivao sudbu da ga vodeni gospodar pozove kod sebe.

U ta davna vremena ljudi su vjerovali da duše preminulih odlaze prvo u podzemlje u njegovo kraljevstvo – Viraj. Ali Velesovi dvori nisu neke mračne i strašne tamnice za kakve to mi danas smatramo utrobu zemlje, već su divni stakleni dvori gdje vlada toplina i vječno svijetlo. Tamo raste sve poznato i nepoznato bilje, ljekovite trave koje mogu zaliječiti sve rane. Sigurne od hladnoće i zime tamo cvatu vječno i daju svoje plodove.
Tamo se zaslužne duše predaka, nakon što se očiste u vodi od težine života i grijeha, odmaraju i iscjeljuju.

U to kraljevstvo odlaze ptice u jesen i tamo prezimljuju do proljeća. U te dvore silazi i samo Sunce na kraju godine i tamo boravi tri dana na zimski suncostaj da bi se moglo iscijeliti i ojačati da bi se ponovo počelo uspinjati na nebo u Novoj godini.

Na dan Sv. Nikole se nije smjelo izrađivati užad te vezivati čvorove. Ljudi vjeruju da će čvorovi vezani na blagdan sv. Nikole popustiti baš onda kada će biti najpotrebniji. Nije se smjelo niti šivati, a niti presti odjeću jer će se odjeća sašivena na taj dan vrlo brzo raspasti, a ona oprana na njegov blagdan uvijek svog vlasnika vući u vodu.

Stari bog podzemlja smatrao se divlji i hirovitim pa nije trpio nikakva vezanja, konope niti išta što bi sputavalo njegovu prirodu niti prirodu zemlje. Spominje ga se da je često mijenjao oblik, pa je mogao biti rogata zmija, zmaj, medvjed ili vuk, a kada je bio u ljudskome obliku onda je na sebi nosi samo životinjska krzna. Zbog te divlje prirode svoga prethodnika i Nikola je naslijedio neke posebne oblasti kao što je zaštita nad lutalicama, lopovima i zatvorenicima koji mu se obraćaju za zagovor i pomoć.

I na kraju taj drevni gospodar podzemlja, vladar je nad svim demonima koji obitavaju ispod zemljine kore; Krampusima i Pustima koje jedino on može obuzdati kada u zimsko vrijeme bježe na površinu svijeta i njemu se odazivaju bez da ih treba vezati.

Zdenko Bašić za Perun Božić

Objava Stara narodna priča o svetom Nikoli, Krampusu i običajima na ovaj dan pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.