Turopolje je oduvijek bilo bogato šumom. Profano i sakralno graditeljstvo bilo je vezano uz drvo sve do Drugog svjetskog rata, nakon kojega je počela ubrzana zamjena drvenih zgrada zidanima.

Uz grab, lipu i bukvu, u drvenom je graditeljstvu prednjačio hrast lužnjak. Drvo se koristilo za ogrjev, ali i izradu različitih uporabnih predmeta. Drvena građa koristila se za izgradnju hiža (prizemnica) i čardaka (katnica), kurija, kleti, sukašnica (ljetnih kuhinja), štala, štagljeva i drugih gospodarskih zdanja kao i crkava, kapela i mostova.

Postupci i rješenja drvene gradnje jednaki su u sakralnoj i profanoj arhitekturi, s malim razlikama, ovisno o namjeni objekta. Velike hrastove planjke slagale su se horizontalno, a zatim na uglovima spajale na način nemškog vugla (otesani rubovi) ili hrvaškog vugla (istureni rubovi), a okomito su se dodatno učvršćivale drvenim klinovima, moždenjakima.

Stručno zanimanje za domaće pučko graditeljstvo začelo je Društvo inžinira i arhitekata, konkretnije Nikola Kolar, Josip Doljak, Josip Purić, Janko Holjac i Martin Pilar krajem 19. stoljeća jer su smatrali da su hrvatsko selo i seoska baština čuvari nacionalnog identiteta.

Na važnost konzervatorske skrbi o drvenoj graditeljskoj baštini među prvima su upozorili povjesničar umjetnosti Artur Schneider 1940. godine i etnografkinja Ljerka Topali 1941. godine. Povjesničarka umjetnosti Anđela Horvat je 1975. godine zabilježila 43 sačuvane drvene kapele u Hrvatskoj. Najviše ih ima upravo na (širem) području Turopolja – čak 11 – koje od milja nazivamo Turopoljskim ljepoticama.

S druge strane, puno ranije, čak 1910. godine, Emilij Laszowski zabilježio je pet drvenih dvoraca poznatijih kao kurije u Kurilovcu od kojih nijedna nije sačuvana: kurija Pogledić, dvije kurije u vlasništvu Josipovića, kurija Jelačić i kurija Brigljević. Samo su četiri sačuvana drvena dvorca na području Turopolja. Najstariji sačuvani je dvorac vlastelinstva u Vukovini iz druge polovice 18. stoljeća (poznata pod nazivom kurija Alapić), kurija Modić Bedeković u Donjoj Lomnici iz 1806. godine, dvorac Zlatarić u Gornjem Bukevju iz prve polovice 19. stoljeća te stara župna kurija u Starom Čiču iz 1831. godine.

Drveno, tradicijsko graditeljstvo je tema kojom se kontinuirano bavimo u Muzeju Turopolja. U protekle dvije godine aktualan je bio projekt  “Ruralno graditeljstvo na području Turopolja” koji je pod vodstvom Maje Ergović, više kustosice dokumentaristice (Muzej Turopolja) i izv. prof. dr. sc. Sanja Lončar (Filozofski fakultet u Zagrebu, Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju) rezultirao novim saznanjima i izložbom „PLANJKE – VUGLI  – CIFRE. Dokumentiranje drvene arhitekture Turopolja – starija i nova građa u dijalogu“. Ovim putem vas pozivamo da dođete razgledati ovu novopostavljenu izložbu u Muzej Turopolja.

Literatura: E. Laszowski, Povijest plem. općine Turopolja, sv. I, Zagreb: tiskom Antuna Scholza, 1910.; A. Horvat, Prilog poznavanju spomenika NO općine Velika Gorica (Turopolje), Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 5, 1961.; A. Freudenreich, Kako narod gradi na području Hrvatske, Zagreb: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Zagreb, 1972.,; S. Cvetnić, graditeljstvo, tradicijsko, u: Turopoljski leksikon, Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

Fotografija: Drvena prizemnica u Veleševcu, autor fotografije: Jozo Vranić, 1988., vlasnik: Muzej Turopolja

*Crtice iz povijesti donosimo u suradnji s Valentinom Radoš Bonić, kustosicom likovne zbirke i muzejskom pedagogicom Muzeja Turopolja

Objava CRTICE IZ POVIJESTI Kako se nekad živjelo u Turopolju pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.