Hej, pa sjećam se Vas, mislim da sam Vama dao prvi ili drugi intervju u životu, riječi su kojima nas je Dino Bošnjak dočekao na atletskoj stazi na velikogoričkom gradskom stadionu.

Prošlo je puno godina, promijenilo se toliko toga u međuvremenu, ali teško je zaboraviti dječaka koji je već tad zračio jasno vidljivom željom za uspjehom. Tad je više pričao tata Damir, maleni Dino više je volio trčati nego davati izjave, ali danas je to sasvim druga priča. Nedavno je navršio 21 godinu, izrastao je u mladića koji je jednako samouvjeren na stazi i ispred mikrofona. Pa će tako u osvrtu na godinu u kojoj je postao prvak Hrvatske na 3000 i 5000 metara, ali i u krosu, nezadovoljno vrtjeti glavom.

- Nije ovo bila dobra godina, mučila me ozljeda i zato nisam mogao ostvariti sve ono što sam želio. Evo, prije dvije godine sam bio prvak Balkana, a sad to nisam uspio ponoviti baš zbog te ozljede. Međutim, brzo sam se vratio, prošao sam pripreme i siguran sam da će ova godina biti puno bolja – kaže Dino.

Izgradnja atletske staze u njegovu gradu, nedaleko od kuće, puno mu je pomogla, sad je sve daleko jednostavnije. Ima dvije trake na raspolaganju, a sanja o tome da ih jednoga dana bude svih osam, jer kad su uvjeti pravi, puno je lakše i nizati kilometre na treninzima, boriti se i sa samim sobom. A to je vrlo bitno kad je ispred tebe, primjerice 20 kilometara.

__- O čemu razmišljam dok trčim? Jednostavno, moraš se znati isključiti. Opustiš se i ne razmišljaš ni o čemu, tako je najlakše. Ako previše razmišljaš, to te samo opterećuje i bude puno teže nego što bi trebalo biti – otkriva Dino.

Obitelj Bošnjak može se nazvati i nekakvom goričkom varijantom Vlašića ili Kostelića. I u Dinovu slučaju trener je ujedno i otac, nekad uspješni atletičar Damir Bošnjak. Tijekom njegova odrastanja znalo se činiti i da forsira vlastito dijete, ponekad i gnjavi, ali u slučaju obitelji Bošnjak to nikad nije bilo tako. Damir je na Dina prenio ljubav prema atletici, a kad je tako, sve ide puno lakše.

– Doma više razgovaramo o autima i takvim nekakvim glupostima, da se malo odmaknemo od atletike. Iako, volimo pričati i o treninzima, o atletici, zato što jednostavno uživamo u onome što radimo – kaže Dino.

Dovoljno je mlad za velike ambicije, a u njegovu slučaju one nisu samo velike nego i – najviše. U sebi nosi onu dozu samopouzdanja koju imaju samo pravi pobjednici, pa tako ni na spomen Olimpijskih igara neće ustuknuti. Ma kakvi, upravo suprotno…

– Je, realno je razmišljati o Olimpijskim igrama. Treba samo trenirati. Naravno da se svaki sportaši vidi na Olimpijskim igrama, i meni je to glavni cilj u životu. Barem nastupiti, jer osvajanje medalje bilo bi… Uh, kraj svijeta! – nasmijao se Dino i krenuo u novu rundu trčanja.

Puno je kilometara iza, ali još i više ispred njega. Onih na stazi oko glavnog terena gradskog stadiona, na tribinama, na velikim europskim i svjetskim natjecanjima, na koncu možda i onih koji se trče po olimpijskim krugovima.