Umjetnička škola Franje Lučića u Velikoj Gorici ove godine ponosno slavi svoje peto desetljeće postojanja, pružajući kvalitetno glazbeno i plesno obrazovanje mladima. Kroz razgovor s ravnateljem škole, gospodinom Borutom Vidoševićem, otkrivamo ključne aspekte razvoja škole, izazove s kojima se suočava te planove za budućnost.

Škola danas obuhvaća raznolike programe i odjele, s ukupno 510 učenika raspoređenih u 47 odjeljenja. Različiti odjeli uključuju klavir, gudače, puhače, gitaru i tambure, harmoniku i pjevanje te teorijske predmete. Plesni odjel nudi plesne korepeticije pod vodstvom 17 nastavnika.

„Škola je rasla zajedno sa gradom. U početku bila su to tri instrumenta, gitara, harmonika i klavir uz prateći solfeggio i troje učitelja osnovnog glazbenog obrazovanja. Danas imamo petstotinjak učenika, preko šezdeset nastavnika i programe osnovnog i srednjeg glazbenog i plesnog obrazovanja. Put je trajao desetljećima“, govori nam Vidošević. Sve je počelo 1970. kada su upisani prvi učenici, njih 21, a 1973. godine je Škola odlukom Izvršnog vijeća Skupštine Općine verificirana, službeno se počinju voditi matične knjige, a škola počinje raditi po nastavnom planu i programu.

Prvo ime škole bilo je Osnovna glazbena škola Franje Lučić, a to ime dobila je 31. ožujka 1989. godine na stotu obljetnicu rođenja Franje pl. Lučića. Četiri godine kasnije se sele u prostor u Ulici Slavka Kolara 39 gdje djeluju i danas. Početkom 2000. počinju djelovati kao samostalna ustanova, a dvije godine nakon Odobrenjem Ministarstva prosvjete i športa za izvođenje nastavnog plana i programa srednje glazbene škole osniva se Srednja glazbena škola, a osnovno glazbeno obrazovanje proširuje se i na ples. Škola ujedno mijenja ime u Umjetnička škola Franje Lučića. U jesen 2006. proširuje se program srednjoškolskog obrazovanja na suvremeni ples te Umjetnička škola Franje Lučića postaje, uz plesnu školu Ane Maletić, druga srednja škola suvremenog plesa u Hrvatskoj. Škola je danas član je Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga i udruge plesača DACI, a redoviti je sudionik regionalnih i državnih natjecanja.

Kroz sve ove godine učenici pokazuju interes za određene programe: „Stalan je interes za učenjem klavira i gitare, otprilike tako i za suvremeni ples, a varira za gudačke i puhačke instrumente. U odnosu na početke škole, jasno je da se interes postupno povećavao, pa je tako i škola rasla.“, govori te ističe kako postoji interes i za programima koje za sada ne nude poput baleta i udaraljki no, nažalost, trenutni prostorni uvjeti im ne dozvoljavaju njihovo otvaranje.

Brojni upisani učenici kroz sve ove godine postigli su i odlične uspjehe na nacionalnim i međunarodnim natjecanjima. „Brojne su i vrijedne nagrade sa hrvatskih i međunarodnih natjecanja koje su osvajali učenici škole. U ovome trenutku, ne izdvajajući ga po kvaliteti, iako i po tome pripada najužem krugu naših laureata, već po trenutnoj potrebi, spomenuo bih trubača Stefana Gjorgieva, učenika 2. razreda srednje škole i nositelja brojnih najviših nagrada sa nacionalnih i internacionalnih natjecanja, koji se temeljem snimke uspješno plasirao u finale The Ryan Anthony Memorial Trumpet Competition u organizaciji International Trumpet Guild, najveće svjetske asocijacije trubača i trubačkih pedagoga. Natjecanje se održava u sklopu konferencije Gilde u Anaheimu, Kalifornija, SAD u drugoj polovici svibnja. Po potrebi, stoga što je u tijeku akcija kojom Stefanovi roditelji pokušavaju prikupiti potrebna sredstva za putovanje na natjecanje u SAD, koje je, kako izvan njihovih, tako i izvan naših mogućnosti financiranja. Stoga pozivam dobronamjerne da se uključe u ovu akciju – detalje o njoj mogu pronaći na Facebook stranici Škole.“

Učenici i nastavnici proteklog su tjedna proslavili velikih 50 godina svečanim koncertima, a sada im slijedi još rada, truda i odličnih rezultata. Međutim, Umjetnička škola najavljenom reformom obrazovnog sustava nailazi na probleme koji bi mogli utjecati na njeno djelovanje u budućnosti. Kako ističe ravnatelj Vidošević, o idućih pedeset godina rada ne može govoriti, ali o sljedećih četiri do pet, svakako. „Najavljena reforma obrazovnog sustava s prelaskom općeobrazovnih osnovnih škola na jedno-smjensku ili cjelodnevnu nastavu suočava nas sa mnogostrukom eskalacijom našeg već godinama prisutnog problema manjka prostora. U sadašnjim uvjetima škola djeluje sa manjkom od otprilike 25% nastavnih prostorija, pa se snalazimo što iznajmljivanjem, što korištenjem privremeno nam dodijeljenih termina vanjskih prostora za probe orkestara i nastavu plesača. U trenutku prelaska na jedno-smjensku nastavu i naša će nastava morati postati takva, u suprotnoj smjeni od one općeobrazovnih škola. Od toga nas ne spašava niti činjenica da, za sada, srednje škole ne bi trebale preći u jednu smjenu, jer ćemo i dalje imati barem polovinu nastave srednje škole u poslijepodnevnoj smjeni.“, govori Vidošević.

Ističe da u takvim uvjetima njihove prostorne potrebe rastu i za više no dvostruko, budući da ni sada nemaju dovoljno nastavnih prostora. „Ideje o korištenju prostora općeobrazovnih škola u poslijepodnevnoj smjeni, mada zavodljive, sudaraju se sa činjenicom da za dobar dio nastave glazbenih, a pogotovo plesnih škola, ti prostori nisu i, što je važnije, zapravo i ne mogu biti primjereno opremljeni, a da se pri tome u njima može održavati i redovna nastava općeobrazovnih predmeta. Spomenut ću samo da svaka plesna dvorana, što je u plesu prostorija za redovnu nastavu, mora biti opremljena plesnim podom, štapovima i ogledalima cijelom dužinom zida te pijaninom, uz zvučni sustav koji bi bio manji problem, dok, recimo, prostorija za nastavu klavira treba obavezno imati dva klavira. Tako opremljeni prostori ne mogu služiti općoj nastavi jer za školske klupe i stolce u njima nema mjesta. A tako opremljenih prostorija, samo za ta dva obrazovna programa, u uvjetima jedno-smjenske nastave našoj školi treba, bez ikakvih perspektiva rasta, najmanje dvadesetak. A potreba za još nekim programima – balet, narodni plesovi, udaraljke, itekako postoji.“, govori i ističe kako im iznimno nedostaje ozbiljna dvorana za nastupe.

„Mala dvorana u našoj školi prima pedesetak posjetilaca i zapravo je adaptirana knjižnica. Prostor za izvođače može, u najboljem slučaju, primiti komorni sastav, a za plesače tu uopće nema prostora. Dvorana Galženica mogla bi biti, uz znatnije akustičke zahvate, dobar komorni prostor, no niti jedno veće izvođačko tijelo, od zbora do orkestra, tamo ne stane. Dodajmo tome prostor koji zahtijevaju plesne predstave, kakvih mi svake godine produciramo najmanje tri do četiri, i postaje jasno da nam je za dobar dio potreba jedini spas suradnja sa POU Velika Gorica. I ta je suradnja, moram reći, izvrsna – uistinu nam u susret izlaze kad god mogu – no pritisak na njihovu dvoranu je, od njihovih izvornih programa, kazališta, kina itd., do množine vanjskih korisnika, takav da je pravo čudo to što još i oni i mi uspijevamo javno djelovati. A javna djelatnost – koncerti, predstave, natjecanja – je integralni dio obrazovanja plesača i glazbenika.“

Eto, dakle, to su im daljnje želje za nastavak kvalitetnog i plodonosnog rada – prostor.

Ovim putem ponovno čestitamo Umjetničkoj školi, svim djelatnicima i učenicima, na sretnih i uspješnih 50 godina djelovanja.

Objava Osvrt na 50 godina uspješnog rada: Intervju s ravnateljem Umjetničke škole Franje Lučića u Velikoj Gorici pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.