Krenulo je kao i većina poslovnih “tuluma”, malko uštogljeno, s, ajmo tako reći, ispipavanjem terena – dakako ne mislim doslovno – premda s ponekom od pridošlih prekrasnih dama iz susjednih firmi s kojima moja ustanova dijeli zgradu zadatak ispipavanja “terena” ne bi mi teško pao. U redu, mogao sam biti i politički korektniji, ali svi smo mi ispod svih tih naših maski, stvarnih i zamišljenih uloga, samo životinjice koje nerado kontroliraju svoje nagone, zar ne? Kao i u većini takvih prigoda osjećam se pomalo poput ribe na suhom, ali nekako, bez prethodne taktike ili neke posebne snalažljivosti, uspijevam izmigoljiti očitosti vlastite nelagode. Jednostavno, to je jedna od mojih zamišljenih uloga – to da mi je malo što neugodno i da sam uvijek raspoložen za zajebanciju. Istina je, dakako, daleko od toga. Potreba za zajebancijom zakamuflirana je potreba za skrivanjem vlastite nesigurnosti i stanovite anksioznosti koju ovakve prigode nerijetko izazivaju. Zato je Bog valjda i izmislio alkohol – kako se ne bi previše iscrpili glumom i naučenom civiliziranošću. Prikupljenih 50 – ak ljudi brže je bolje grabilo čašice žestice, boce pive ili čaše gemišta, odmjereno – da ne ispadnu zadnji alkosi – budno pazeći da tempo ispijanja sinhroniziraju s općom prosječnom brzinom.
“Znaš Majsec, čuo sam za ovu tvoju kolumnu koju pišeš, kak se ono zove – Lik iz kvarta?”, dobaci mi neki lik kojeg nikad u životu nisam vidio – kamoli prozborio s njim pokoju riječ. U meni se miješalo zadovoljstvo što me netko nepoznat čita i spominje (da ne kažem reklamira) i sićušni gnjev (da ne kažem gnjevčić) što ne zna točno ime kolumne. Kasnije sam saznao da poznaje jednog mojeg kolegu s kojim je, očito, pričao o mojem pisanju.
“Tekstovi su ti uglavnom sranje, al’ ima i pokoji dobri”, ni pet ni šest ispali ovaj pred desetak ljudi kojima smo u tom času bili neposredno okruženi. Prvobitni šok nad neočekivanim, ničim izazvanim bezobrazlukom prelazio je u bijes. Došlo mi je da provokatora opalim nogom u guzicu i odvalim mu barem jednu slobodno zidarsku. On se odmah udaljio, kao da je osjetio da nije siguran ako mi ostane u daljini. Svi prisutni, koji usput budi rečeno vole čitati moje kolumne, pokušali su me utješiti riječima da taj lik svima koji ga upoznaju ide na živce jer potpuno neargumentirano i nekontrolirano sipa svoje negativne kritike o svemu i svačemu. Znate već takve ljude koji idu linijom manjeg otpora – naime najlakše je kritizirati, stvoriti/osmisliti nešto svoje što možebitno potire ili umanjuje potencijalno negativan učinak onog što kritiziramo značajno je teže. Doduše, nije mi jasno zašto bi nekog moje pisanje smetalo i negativno mu utjecalo na život do te mjere da mi to saopćava pred čitavim radnim kolektivnom. Nije li dovoljno samo zaobići moju kolumnu? Ta nije baš da nešto “iskače iz paštete”.
Do tog je trenutka moje raspoloženje bilo na iznenađujuće visokoj razini. Nakon početne nelagode, alkohol i iznenađujuće zanimljivi razgovori učinili su da nemam poriv za izmišljanje prve izlike za bježanje. Čak štoviše. No, nakon što mi je spomenuti nepoznati čovjek ubacio otrov svoje provokacije u nervni sistem počeo sam se osjećati loše. Srce je stalo divlje lupati. Kao i nakon zmijskog ugriza bio sam nekako paraliziran. Razapet između potrebe da nastavim biti kolegijalno pričljiv i raspoložen te poriva da ovom vratim milo za drago isprva sam se okrenuo kompromisu i požalio se baš onom kolegi koji je s provokatorom bio pričao o meni i mom pisanju.
“Čuo sam, fakat me zateklo!”, naboranim mi je čelom dao do znanja da ni njemu nije promakla neočekivana drskost, dok je blagim smiješkom poručivao da će me rado saslušati.
“Kužiš, nemam uopće problem s tim da se nekome ne sviđa to što pišem. Mislim, egotriper sam i naravno da mi je draže kad me vole i poštuju…”
“Svima je, nisi zbog tog egotriper”, kolega se ubaci.
“Ma ok, lijepo od tebe, al’ znam da sam egotriper. Nije mi to bed priznat.”
“Haha ok.”
“Al’ to što sam egotriper s ovim nema veze. Nemam problem s tim da netko misli da loše pišem. U krajnjoj liniji zabrinuo bih se za sebe da se svima sviđam, posebno nekim umišljenim, nafuranim fejkerima kakvih je danas sve više. Imam problem s tim da mi netko pred trećinom radnog kolektiva takvo nešto naglas kaže.”
“Možda je samo ljubomoran. Čuo je kolegice da pričaju o tebi pa…”
“…Ma sumnjam, al’ čak i da je to ne umanjuje moju frustraciju nad tim da mi netko tko me uopće ne poznaje kaže takvo nešto. Mislim nema šanse da nekome kažeš da je to što radi sranje i ne biti svjestan da ćeš ga time uznemiriti i uvrijediti. Mislim to je baš zlotvorski, namjerno ići u nekog metkom.”
U tom trenutku prođe novi kolega provokator. Zacrnilo mi se pred očima i poslužio sam se Mamićevskom retorikom: “Di si mučko đubre provokatorsko!”
“Majsec, nisam znao da te se tako lako može izbacit iz takta. Sad znam i to, joj kako ću te zajebavat.”, spreman je ovaj.
“Vidio bih ja tebe da sam ti pred svima rekao takvo nešto.”
“Ja sam obični administrator, ti si književnik koliko vidim.”
“Da i, kakve to veze ima?!”, razjarim se, a ovaj se opet udalji, osjetivši valjda opet da riskira ozbiljniji sukob ako mi ostane u blizini. Nastavio sam se žaliti dugogodišnjem kolegi i u isto se vrijeme osjećao ko zadnja budala. Tolike sređene zgodne kolegice oko nas, a ja se bavim nekim zgubidanom, bezvrijednim trolom kojem je vrhunac postojanja iznervirati nekoga svojim toksičnim zajedljivostima i likovati nad time da se netko loše osjeća zbog njega.

“On bi se očito želio istaknuti s nečim drugim, ali za to nema pokriće u vlastitim sposobnostima. Pusti ga, ne živciraj se, nije vrijedan toga”, govorio je glas u glavi, ali nisam ga imao snage poslušati. U meni je bubrilo od gnjeva pa sam se nastavio jadati kolegi.
“Kužiš ti lika, udari gdje najviše boli i zbriše! Pazi, nemam problem s tim da mi neki frend kaže da su mi neki tekstovi sranje. Prvo, znam da je dobronamjerno i da mi želi reći da uzmem odmor i/ili da više na njima poradim. Drugo, netko koga poznam ima moralno pravo takvo mi nešto reći. Kad ti netko koga ne poznaš kaže da si sranje i to još pred drugim ljudima to je isključivo znak nepoštovanja i zle namjere da te ponizi. Ajde još da mi je ko frajer rekao to u četiri oka. Mislim i onda bi to bila niska provokacija, al’ ovako pred svima – to je očit znak da želi da me više boli. Uvreda se zbraja kad ima više svjedoka. A ovaj je baš želio da svi znaju što on o mom spisateljskom radu misli. Osim toga, ako nešto ne podnosim to je kritika bez argumenta. Stari moj, ja da nekom idem reći da mu je rad sranje, pa bilo bi mi potpuno ispod časti napraviti to bez da ponudim konkretne primjere i uvjerljive razloge zašto to mislim.”
“Ma pusti idiota. Znaš onu: “Nikad ne ulazi u raspravu s idiotom, prvo će te spustiti na svoju razinu, a onda te pobijediti s iskustvom”, uzdahne kolega dajući mi do znanja da je vrijeme da ostavim sve to nerviranje iza sebe. Bio sam se sav zajapurio u licu i podemonjenog pogleda. Svi se okolo zabavljaju, ali moja je nutrina u stanju truljenja. Osjetljiv sam, željan osvete, uništenja protivnika koji, priznajem, ima neviđeni talent raspiriti čovjekove najdublje sumnje u samog sebe. Tako je to valjda sa onima koji čitav život pišu – u isto smo vrijeme nadnaravno uvjereni u sebe, ali, s druge strane, krhki i nesigurni jer samo iz tog tihog, nevidljivog, ali monumentalnog sukoba te naše dvije nemani može proklijati potreba za pisanjem i dokazivanjem.
“Ma znaš kaj, neću pustit, dosta mi je više popuštanja svim tim zlicama. Odsad ga zovem mučko đubre pred svima, pa nek misle zašto!”, saopćio sam kolegi koji se nije slagao s mojom reakcijom, ali ju je u potpunosti razumio.
I zvao sam provokatora tako naglas ostatak domjenka. Sa svjesnim prigušivačem tona jer samo bi neandertalsko urlanje bilo u potpunosti iskreno s moje strane. Može biti  sretan što sam ostao samo na riječima…
Nije stvar u tome da ne podnosim ljude koji ne podnose to što pišem. Nemam s tim problem. Imam problem s ljudima koje hrani tuđa negativna reakcija koju namjerno izazivaju i uživaju u njoj izgledajući samima sebi veći jer su u tome uspjeli. Nikad nisam shvaćao takve ljude – kad se meni netko ili nešto ne sviđa zaobilazim ga/to u širokom luku, nemam potrebu olajavati urbi et urbi. Prihvaćam da neki ljudi imaju drukčiji način funkcioniranja od mojeg. Ali tada moraju biti spremni da ih neće svi samo izignorirati ili ustrašeno hodati po jajima kako se ne bi spuštali na njihov nivo, kako se ne bi zamjerili. Itekako se, (katkad – jer treba birati bitke) treba spustiti na njihov nivo, zauzeti za sebe jer nažalost sve je više tih ljudi koji nisu glupi, koji su isključivo zlonamjerni, koje hrani tuđa bol i koji računaju na izostanak reakcije civiliziranom ponašanju većinom priučenih homo sapiensa. Oko za oko, zub za zub, pisao je Stari Zavjet, a ja se sve više priklanjam tom i takvom razmišljanju, premda znam da se: a) svi ratovi ne mogu dobiti i b) nije odveć mudro i uputno trošiti energiju baš na svakog psa koji laje na “vašu karavanu”.
“Nije to bilo ništa osobno”, rekao mi je jedan dan na parkiralištu pred našom zgradom, nekih dva tjedna nakon domjenka. Zračio je samodopadljivošću i aurom bahate uzdignutosti nad sve pa tako i nad mene.
“Ništa osobno?! Za mene je kritika mog pisanja i to pred čitavim radnim kolektivom više nego osobna samo si ti očito psihopat koji to ne može razumjeti. Ili se pravi da ne razumije kako bi me dodatno nanervirao!” Znao sam u sebi da ga ne mogu nikakvim riječima pobijediti ili promijeniti njegov stav. Dapače, znao sam da ga moja žučljiva reakcija hrani i dodatno me umanjuje u njegovim očima. Bez obzira na to, htio sam da zna da znam tko je i što je i da mu se to neću ustručavati reći…