Već sam dugo vremena gotovo pa zaljubljen u one simpatične forice na Franckovim bijelim keramičkim šalicama i plastičnim čašama. Iako ih već sve znam napamet uvijek me iznova obraduje pročitati nešto poput:
“Ako mi dođe kriva kava bit će leteći tanjurić” ili
“Kad me cura ne pusti van s dečkima napravim si pappuccino”.
Još u doba korone, kad si kavu iz aparata mogao nabaviti samo na kiosku, uvijek sam izbirljivo prebirao po čašama kako bih našao ovu s mojim omiljenim Papucchino natpisom. Kao da je kava bila bolja kad bih je pio baš iz te čaše. I obratno, kad bih pronašao samo natpise koji mi nisu bili među favoritima nevoljko bih u njih usipao primamljivu crnu tečnost. Ponajviše sam to činio iz straha da ne uvrijedim prodavačicu ako vidi da sam krenuo tražiti čašu, a onda demonstrativno otišao u kiosk s druge strane ceste potražiti čašu s odgovarajućim transparentom. Ne bi je bilo lijepo i moralno varati – već se dugo znamo i uvijek je fina i nasmijana kad me vidi. Ipak, ne bih zaboravio šeretski dometnuti – “Zdipili su sve čaše s dobrim natpisima”. Ona bi nemoćno slijegnula ramenima. Bila je dovoljno ljubazna da prikaže tobožnje suosjećanje i solidarnost sa mnom oko nečeg za što ju je, realno, boljela briga. Primijetio sam i da značajno duže pijem kavu iz “ispravnih” čaša. Iz ovih s “krivim” natpisima maltene bih eksao kavu kao da je kontaminirana nedovoljno atraktivnim natpisom i da što kraće budem svjestan činjenice da na njoj nema neke od mojih omiljenih fora. Tko li ih je samo smislio? Rado bih s tom osobom sjeo na kavu. Dovraga, ljubomoran sam – i ja bih htio da sam se sjetio tako dobrih štoseva, prodao ih za dobre pare i uživao u činjenici da ih par milijuna kavopija čita svaki dan. Heh, al’ nisam – samo sam dobri stari luzer koji samo sanjari, a rijetko nešto konkretno poduzme. Pa dobro ajde – pišem ovaj tekst u kojem se možda još ponetko pronađe – tješim se dok mi vjetrić miluje lice na mojoj omiljenoj kvartovskoj terasici. Što ne bih i ja smislio pokoji natpis?, vrag mi ne da mira. Napregnuo sam mozak, smislio jednu foru koja se i nije činila naročitom i onda uvidio da nije to baš tako lak zadatak. Kao i većina genijalnih, velikih stvari – čini se jednostavnim, ali nije. Primjerice, gledajući kako Luka Dončić igra košarku i neumoljivo trpa koševe dok ga čuvaju igrači atletski značajno nadareniji od njega, stvaramo krivi dojam da je to lako i bezbolno dok je realnost sasvim suprotna. Nakon prvog ne baš reprezentativnog pokušaja osmišljavanja fore volja mi je krenula slabjeti. Bila je nedjelja i lijenost u zraku bila je opipljiva – tko će sad mozak razbijati novim forama koje će biti samo loša kopija starih. Pusti to i uživaj u kavi, potpisivao sam poraz dok je iz nejasne dubine moj ego još nešto sitno gunđao o tome kako nije dobio dovoljno vremena i prilika. Pa dobro evo ti “eže” – brukaj se malo. Nisam mogao odoljeti da mu nakratko ne popustim i dam mu još vremena. Kako li me taj samo zna zaposliti baš onda kad mi se tako prokleto ne radi ništa…

“Prije prve kave sam linija 268, a poslije sam 330.”