Ugledni velikogorički arhitekt i urbanist Ivica Leder održao je na 301. Matičinom četvrtku predavanje na temu ‘Problematika urbanizma – povijesni uzroci’. Kroz kratki pregled razvoja urbanizma u Velikoj Gorici kroz društvenu i zakonodavnu prizmu istaknuo je da su za trenutno stanje urbane devastacije u Velikoj Gorici odgovorni loši zakoni i nedostatak stručnog kadra u gradskom upravnom odjelu.

“Postavljamo dvije teze koje moramo imati na umu. Prvo, Velika Gorica je povijesno mjesto, ali nije povijesni grad. Ona fizionomiju grada i gradske funkcije dobiva tek 70-ih i 80-ih godina XX. stoljeća. Drugo, zadnjih petnaestak godina urbanistička struka je devastirana. Institucije koje su djelovale su devastirane ili čak ukinute. Pod strukom se podrazumijevaju kadrovski rezervoar i zakonska regulativa za kontrolu procesa koji se događaju u prostoru koja je postupno reducirana”, započeo je Leder svoje predavanje.

Uz naknadnu autorizaciju, predavanje donosimo u cijelosti.

Velika Gorica: Povijesno mjesto, ali ne i povijesni grad

Velika Gorica je u svojim počecima imala formu trgovišta na cesti između Zagreba i Siska. Oko Velike Gorice su bila povezana malo veća naselja, zapravo sela. Većina tih naselja nije imala centralne funkcije, čak ni župne crkve, nego je centar tih naselja bio u središtu Velike Gorice čija je jezgra u Šenoinoj ulici sjeverno od župne crkve.

Godine 1848., kada je de facto ukinut feudalizam, u Veliku Goricu ulaze upravne funkcije. U zgradu današnjeg muzeja smješta se upravna općina, lociraju se sud i katastar. Tako trgovište preuzima urbane funkcije koje su neki manji gradovi imali mnogo ranije.

Zapadni uzori moderne urbanizacije

U 19. stoljeću se nastupom kapitalizma događa pojava bujanja kolonijalnih metropola. London je tada imao dva milijuna stanovnika, također bujaju i Pariz, Beču, Budimpešti. Tadašnje vlasti domišljaju se kako da riješe problem prenapučenosti metropola , kako da rasterete centre gradova. Osmišljen je sustav gradnje novih satelitskih naselja, tzv. “vrtnih gradova” koji se osnivaju u prstenu na periferiji oko metropola. Takvom razvoju pogoduje razvoj komunikacijskih sredstava, prvenstveno željeznice.

Sličan proces „bujanja“ velikih gradova počinje se događati u Jugoslaviji, odnosno Hrvatskoj, više od pola stoljeća kasnije, sredinom XX. stoljeća.  Tada je Beograd bio centar političke, diplomatske i financijske moći, Zagreb je prema tadašnjoj strategiji trebao biti glavni industrijski i znanstveni centar. Zbog najjačeg sveučilišta i znanstvenog potencijala vezao uz sebe specijalne industrije kao npr. Gredelj, Končar, Chromos i sl. Ovi koncerni su zapošljavali puno radnika i bili su vezani uz znanstvenu osnovu. Veliki broj radnika trebao je negdje stanovati i tridesetih godina se spontano formiraju periferna naselja,  kao npr. Trešnjevka.

Početkom 60.-tih, u doba velikog industrijskog buma, tadašnje socijalističke vlasti oživljavaju ideju  formiraju satelitskih gradova oko Zagreba. Odabrana su postojeća naselja: Zaprešič, Samobor, Velika Gorica i Sesvete (Dugo selo). Karakteristično je da su svi povezano četiri željeznicom, i to na 15-25 min vožnje do glavnog kolodvora.

Predviđalo se da će veliki broj građana stanovati u tim uređenim gradovima, a dobrim međugradskim prijevozom brzo dolaziti do radnih mjesta.  Velika Gorica je bila posebno prikladna za novu urbanizaciju jer je, u sadašnjem centru Gorice, bilo mnogo praznog prostora.

Planski razvoj Velike Gorice počinje sedamdesetih

Tako ozbiljni planski razvoj Velike Gorice počinje 70-ih godina i prvo urbanizirano naselje je bilo u ulici Slavka Kolara koje je gradio tadašnji „Beton“.  kasnije je najviše gradila „Industrogradnja“. U to doba je sve bilo pokriveno urbanističkom regulativom. Postojao je državni sustav planiranja: strategije, prostorni planovi općina, generalni urbanistički planovi za veća naselja. Tako da je do kraja osamdesetih godina čitava Velika Gorica bila pokrivena detaljnim planovima. To je dobro funkcioniralo i do 1990., osim općine Čakovec bili smo jedina općina koja nije imala nijedan bespravni objekt.

Krajem osamdesetih došlo je do ekonomskog sloma socijalističkog sustava u čitavoj istočnoj Europi i ulazimo u razdoblje gdje sve određuje tržište. Tada se događaju dvije bitne stvari. Sa jugoslavenskom državom raspada se i strateški koncept razvoj. Zagreb više nije sekundarni centar, već postaje prvi gradu novoj državi i dobiva nove funkcije uprave na državnoj razini: sabor, vlada, ministarstva, diplomacija, obrana. Istovremeno dolazi do gospodarskog sloma sustava, raspadaju se socijalistički giganti u kojem su radile mase radnika i  počinje se razvijati individualno privatno poduzetništvo. Za tu situaciju je trebalo definirati se novu koncepciju razvoja društva i države, za koju dan-danas nemamo jasnu viziju.

Ukidanje velikogoričke samouprave, ukidanje urbanističkih planova

Početkom devedesetih Velika Gorica je administrativno uklopljena u grad Zagreb. Tada se događaju dvije prijelomne stvari. Osim što su ukinute ovlasti lokalne samouprave, u Skupštini Zagreba se ukida dio urbanističkih planova. Tada su članovi Skupštine bila su dvojica uglednih naših profesora Knežević i Bedenko i koji su neuspješno upozoravali da će se u prostoru dogoditi kaos ako se naprasno ukine prostorna regulativa. Prodala se netočna teza, koja se provlači godinama, da je planiranje socijalistički atavizam i da sve treba prepustiti slobodnom tržištu. Teza je kriva, jer kroz cijelu povijest je poznato da se  gradovi razvijaju ili organski ili nastaju kao planirana naselja. Naprotiv, najljepši gradovi, kojima s cijeli svijet divi, nastajali su strogim planiranjem u ranijim društvenim sustavima, feudalizam, kapitalizam, najmanje u socijalizmu.

Također, ukinuto je društveno vlasništvo. S obzirom na to da je Velika Gorica imala izgrađenu infrastrukturu još iz prošlog sustava, krenulo se u realizaciju građevinskih projekata pojedinačno. Pojedinci kupuju zemljište uz postojeću infrastrukturu, gdje lokalna samouprava nema veće mogućnosti intervencije i regulacije odnosa u prostoru. To je vrlo važno u kontekstu razlika između marksističke koncepcije društvenog vlasništva jugoslavenskoga tipa i nepovredivosti privatnoga vlasništva koje je uslijedilo, ali to je tema za posebnu raspravu.

Zakoni se mijenjaju nagore, ne donose se novi planovi

Gorica se 1995. god. odvaja od Zagreba i tada je jedna relativno poduzetna ekipa u političkim strukturama se potrudila da se u ustroju formira odjel za urbanizam, a Velika Gorica je imala prva odjel za zaštitu okoliša koji je bio zadužen za sanaciju Mraclina i taj dio je dobro obavljen. Oko tog pitanja tada je vladalo političko jedinstvo.

Na razmeđu stoljeća bilo je nekoliko pokušaja da se ponovo izrade detaljni planovi. Za vrijeme gradonačelnika Severa raspisano je dvadesetak natječaja za izradu detaljnih urbanističkih planova. Samo je jedan od tih planova uspješno realiziran, onaj iza Konzuma. Tada se inzistiralo na pravilniku koji se ticao elementarnih nepogoda i svaka je zgrada od druge trebala biti udaljena najmanja 18 metara. To nemamo više prilike vidjeti. Do 2008. godine je u zakonu o prostornom planiranju postojala tzv. komisija za lijepo. Jedinice lokalne samouprave od određene veličine imale su obvezu izabrati povjerenstvo ili komisiju koja je ocjenjivala projekte. Svaki od velikih projekata dolazio je na ocjenjivanje, a povjerenstvo, koje je bilo sastavljeno od stručnih ljudi a ne od političara, sagledavalo je projekt s više aspekata. Odjel koji je izdavao dozvole provjeravao je pravnu osnovu za gradnju. Poslije 2010. godine dolazi do izmjena ovog zakona i ovo povjerenstvo se ukida. Ostavlja se dosta prostora za proizvoljno tumačenje zakona. Njime se uvodi i jedan kontradiktorni princip. U procesu gradnje investitor teži tome da postigne prostorni i financijski efekt, a s druge strane predstavnicima javne vlasti se ukidaju mehanizam da bi mogli braniti javni interes. Jer uvjete urbanističkoga uređenja više ne tumače upravni odjeli, nego je to dužan učiniti projektant. Situacija je apsurdna, jer projektant je sada u obvezi istovremeno braniti i javni interes i interes investitora, što je nespojivo. U pravilu se događa da su gradski odjeli postali čisti administratori, što je rezultirali time da se više ovi odjeli nisu trebali opremiti stručnim, nego ponajviše administrativnim kadrovima. Zakonski okviri ne daju više mehanizme lokalnim upravama da vladaju odnosima u prostoru.

Negativna selekcija urbanističkog kadra u Velikoj Gorici

Što se Velike Gorice tiče, događa se od 2016. godine i osipanje kadrova u odjelu za urbanizam. Iza 2001. godine smo imali situaciju da osam godina Velika Gorica nije imala pročelnika za urbanizam, nego su bili vršitelji dužnosti. Nakon što se postavila obveza da se pročelnici biraju putem javnih natječaja, zato što nisu bile političke okolnosti takve da se zaposle nezavisni stručnjaci, natječaji su poništavani i postavljali su se vršitelji dužnosti. Dosta onih koji se tada javili na natječaj i nisu bili izabrani napravili su značajne stručne karijere izvan Velike Gorice.

Od 2016. g. odjel se osipao, kadar je otišao i odjel je vodila pravnica. Nije to u Velikoj Gorici iznimka, u Zagrebu takav odjel vodi pravnik. U takvoj kadrovskoj situaciji ne može se učiniti puno. Grad ima ovlast organizirati izradu urbanističkih planova, no sve  ovisi o tome tko pripremi projektni zadatak za izrađivače. Ako nemate kadar koji će to pripremiti, ne možete dobiti dobar plan. U takvoj situaciji vladajuće strukture i osoblje je podložno raznim pritiscima da se usvoje određena rješenja koja pogoduju pojedinim skupinama.

Ne funkcioniraju inspekcije

Osim što imamo relativno lošu regulativu, nedostatak planova i nedostatak kadra, nego nemamo ni inspekcije koje funkcioniraju. Da imamo, ne bi se u dvadesetak godina u Hrvatskoj izgradilo milijun ilegalnih objekata. Imamo situacije u kojima se poduzetnici domišljaju raznim načinima. Naprimjer, svaka zgrada ne smije imati više od jednog prilaza na prometnicu. Ljudi sagrade zgradu, naprave ogradu bez temelja i nakon što prođe tehnički pregled, naprosto izvade tu ogradu i dobiju prilaz objektu koji nije prometno siguran. Imali smo više slučajeva u Velikoj Gorici kada je zamalo izbjegnuta tragedija upravo zbog ovih slučajeva.

Društvena elita ne raspravlja o stvarnim problemima

Osim ovih konkretnih stvari, u državi već duže vrijeme imamo nedostatak strategije razvoja. Još uvijek ne znamo gdje smo i što hoćemo. Od političkih elita nameću nam se teme koje nisu presudne za život. O suštinskim stvarima o kojima nam život ovisi ne raspravljamo. O ratovima prije osamdeset godina, o pravima pasa, o zelenim tranzicijama, svi se oko toga zapjene, razvijaju se ideologije, no o konkretnim stvarima nemamo konkretnu društvenu raspravu. Nedostaje rasprava društvenih elita. Imali smo nekoliko situacija u Gradu Zagrebu kada su vrhovne i znanstvene institucije rekle da se neće u problem miješati. Još u doba Franje Josipa svi su ulazili u rasprave o zahvatima od javnog interesa. Intelektualci su raspravljali, Matica hrvatska, JAZU, HAZU, crkva… Sada se i struka često ne želi miješati zbog svojih pozicija u hijerarhiji.

Imamo također i pritiske raznih lobija. Prvenstveno iza toga stoje bankarski lobiji, a tu je i interes lobija koji se mota oko građevinarstva. Normalno je bilo da jedna grana industrije povuče veliku zaposlenost npr. brodogradnja, stanogradnja. Što se dogodilo? Prije smo imali velike industrijske gigante i domaću proizvodnju svih materijala koji su se ugrađivali. Industrogradnja je proizvodila i stolariju i beton, imali smo keramiku iz Zaprešića, proizvodnju stakla, željeza. Sada imamo građane koji se zadužuju kod stranih banaka, vlasnici cementara su iz Meksika, keramiku iz Španjolske i Italije, radnu snagu iz BIH i Nepala. Imamo sustav koji počiva na eksploataciji naše države i prostora i pritom se koriste oni prirodni i infrastrukturni resursi koji su ranije sačuvani i stvoreni.

Dobar primjer Kurilovca: Bez aktivnog sudjelovanja građana nema demokracije

Da ne ostane na tome da konstatiramo da stvar nije dobra, što učiniti? Povijesno iskustvo uči da planiranje prostora mora proizlaziti iz vlasti. Prije ako nešto nije u redu u prostoru, kriv je bio kralj. Sada u demokratskom sustavu, mi građani moramo odabrati strukture koje će upravljati društvom. Pozitivan primjer je Kurilovec. Svojedobno kad se donosio novi urbanistički plan za Veliku Goricu, gradska četvrt Kurilovec je sudjelovala u javnoj raspravi. Mnogo predstavnika u drugim gradskim četvrtima nisu. Mi smo nekoliko puta sjeli i davali primjedbe i nešto smo postigli pa nemamo takvu devastaciju prostora kao što je u drugim dijelovima Gorice.

Odluke koje se tiču urbanizma donose se u saboru. Mi uglavnom ne znamo tko nas sada predstavlja u saboru, a za neke ljude nismo znali da su tamo dizali ruke za zakone zbog kojih sada trpimo. Kao što je to govorio pok. Vlado Gotovac, naš narod je malo zapušten u demokratskom smislu. Bez aktivnog sudjelovanja građana, nema demokracije ni boljitka društva.

Objava Ivica Leder: Uzroci urbane devastacije u Velikoj Gorici su loši zakoni i nedostatak stručnog kadra pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.