U suradnji s Gradskom knjižnicom Velika Gorica donosimo još jednu preporuku čitatelja. Ovoga puta riječ je o preporuci Marije Gudek za knjigu “U potrazi za Gobi” autora Diona Leonarda.

Ovo je topla priča o dobroti i velikodušnosti.

Dion Leonard je ultramaratonac, a njegove utrke često izgledaju ovako: Trči se 250 kilometara…šest etapa u sedam dana… Temperature premašuju 50 stupnjeva Celzijusovih… Trkači nose svoju hranu, a vodu mogu dobiti samo na kontrolnim točkama. Treba reći i to da se uglavnom trči pustinjom…

Fascinira me… i pitam se gdje su i postoje li uopće granice čovjekove izdržljivosti u postizanju naizgled nemogućeg? I što čovjeka pokreće na preispitivanje tih granica? Možda djetinjstvo proživljeno u krutim okvirima „Ti to ne možeš!“ A onda se jednoga dana pojavi Lucja, žena koja otvara vrata svojom ljubavlju i kaže: „Možeš ti to! Hajde, kreni, uspjet ćeš! Bit ću uz tebe, zajedno ćemo…“

Bila je potrebna vjera u svoje mogućnosti, ali i naporni treninzi (zanimljivo da si je u sobi stvarao uvjete, temperaturu i vlagu, koji će biti u pustinji… ) koji su ga vinuli u sam vrh trkača ultramaratona. Najprije je trčanje predstavljalo bijeg od prošlosti, da bi s vremenom postalo put prema budućnosti. Iako ne uvijek ugodno i zabavno, donosilo mu osjećaj zadovoljstva i postignuća.

Na ultramaratonu u Kini, koji je počeo na surovim planinama prekrivenim snijegom, a nastavio se pustinjom Gobi, pojavio se napušteni psić koji ga je pratio u trčanju. Jedva dva pedlja visok on je bio utjelovljenje borbenog duha natjecatelja, te je ubrzo postao maskota utrke. Dionu je psić tako omilio da je s njim dijelio hranu, iako su mu zalihe bile ograničene, budući da je svu hranu za tih nekoliko dana utrke nosio sa sobom u ruksaku. Prenosio je psića preko rijeka u naručju, iako ga je to usporavalo u trčanju i ograničavalo u postizanju rezultata. Psića, to jest kujicu, nazvao je Gobi po pustinji gdje ju je sreo.

Po završetku utrke pitao se što učiniti s maleckom? Između stotine trkača, desetaka organizatora utrke i volontera, ona je odabrala baš njega. Vjerno ga je pratila od trenutka kad su joj se svidjeli njegovi nazuvci i kad ih je počela grickati. Postigla je gotovo nemoguće pretrčavši gladna toliko kilometara ne odvajajući se i hrabro ga prateći. Ako je ostavi u zemlji gdje tisuće pasa napušteni lutaju i ako su istinite priče koje je čuo, netko bi je mogao ubiti i pojesti.

Nakon takvog promišljanja odlučio je povesti Gobi sa sobom kući u Škotsku. Međutim, to nije bilo odmah moguće, pa ju je ostavio kod osobe u koju je imao povjerenja. Troškovi dopreme psića u Veliku Britaniju, te karantena procijenjeni su na oko 8500 dolara.

Ova neobična priča dobila je i medijsku pozornost, pa su sa svih strana počele pristizati donacije, kako bi se pokrili troškovi. Kad je zahvaljujući nesebičnim ljudima skupio novac i kad je odlučio otići po Gobi, dobio je šokantnu vijest: Gobi se izgubila!

Sada zapravo počinje ta nevjerojatna priča. Gobi se izgubila u gradu Urumqiju, koji je opasan zbog političkih i etničkih nemira. Tu žive Ujguri koji su sunitski muslimani i Han Kinezi. Grad je pokriven nadzornim kamerama i na svakom koraku su naoružani vojnici. U potrazi za Gobi grad je pokazao jedno drugo lice. Mnoštvo volontera bilo je spremno pomoći. Lijepili su plakate, bili aktivni na društvenoj mreži… Svi su se povezali u nesebičnosti, dobroti, ljubavi…

Autorica: Marija Gudek

Objava ČITATELJI PREPORUČUJU Dion Leonard: U potrazi za Gobi pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.