U okviru Dana europske baštine u Velikoj Gorici, u utorak je Daniel Glavan u Gradskoj knjižnici Velika Gorica održao predavanje pod nazivom “Turopolje na povijesnim zemljovidima”. Predavanje donosimo u cijelosti.

Daniel Glavan rođen je 1978. u Zagrebu. Od 2003. godine voditelj je antikvarijata Biblos, specijaliziranog za stare i rijetke knjige i zemljovide. Osnovna djelatnost Antikvarijata Biblos je repatrijacija hrvatske knjižne i kartografske baštine, dakle vraćanje hrvatskih knjiga i zemljovida razbacanih po svijetu u zemlju njihovog porijekla. Osnivač je i vlasnik nakladničkog poduzeća Fortuna koje od 2007 godine izdaje biblioteku “Hrvatska Rara” u kojoj se objavljuju pretisci značajnih djela iz hrvatske historiografije i književnosti.

***

Područje kojim se bavimo je kulturno-povijesna mikroregija u središnjoj Hrvatskoj. Nalazi se južno od Zagreba, a omeđeno je desnom obalom Save na sjeveroistoku i Vukomeričkim goricama na zapadu. Makar je naša tema Turopolje na starim zemljopisnim kartama, ne možemo a da ne počnemo od Andautonije. Prve dvije karte koje spominjemo su tzv. antički zemljovidi (LINK) (LINK). Ovi zemljovidi nisu nastali u periodu antike, nego u 16. stoljeću. Andautonija je izrazito značajna. Ona je već u 1. stoljeću imala status rimskog municipija. Pretpostavlja se da je njena površina bila od Podsuseda do Kašine, od Šestina do Velike Gorice. Pretpostavlja se da je uništena u 6. stoljeću, nekih stotinu godina prije nego su na ovo područje došli Hrvati.

O Turopolju od pada Andautonije pa do 13. stoljeća nemamo mnogo informacija. Velika Gorica kao župa se prvi put spominje 1288. godine. Godine 1334. prvi put se spominje Campus Turovo. Od 1590. se spominju toponomi Duropolia i Turopolia, a kasnije i Campus Zagrebiensis.

Pretpostavljam da se Turopolje na povijesnim kartama prvi put spominje 1593. godine, kada su u dvama različitim europskim gradovima objavljena dva zemljovida. Područje današnje Hrvatske tada su ‘ostaci ostataka nekoć velikoga i slavnoga kraljevstva Hrvatskoga’ (reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae). Zemljovid Matthiasa Quada Croatia cum finitimis locis uersus Turcarum ditionem (LINK) objavljen je 1593. g. u Kölnu. Turopolje se ovdje prvi put pojavljuje na zemljovidu, i to kao DVROPOLIA. Od drugih toponima pojavljuju se Bucobina (Vukovina), Zelin (Želin), Pokupski (Pokupsko) i Litobanyts (Letovanić).

Napominjem da se radi o periodu prije Mercatorove projekcije. Njegovi zemljovidi nastaju oko 1630. godine, tako da na kartama iz 16. stoljeća ne možete očekivati točne podatke kao što postoje kasnije. Na temelju pregleda gotovo svih zemljovida iz fundusa Nacionalne i sveučilišne biblioteke pretpostavljam da je ovo prvi povijesni zemljovid na kojemu se pojavljuje toponim Turopolje. Vjerujem da je moguće da se neki od turopoljskih toponima nalazi na nekom ranijem zemljovidu (npr. Petrowina na zemljovidu Abrahama Ortelia iz 1572.g.(LINK)), ali sam naziv ne. Akademik Marković u svom kapitalnom djelu Descriptio Croatiae naziv Turopolje pronalazi prvi put u De Jodeu.

Na zemljovidu Cornelisa de Jodea (Cornelius de Judeis) Croatiae [et] circumiacentiu[m] Regionu[m] versus Turcam nova delineatio (LINK), također iz 1593. godine, spominju se DVROPOLIA te oni isti toponimi koje pronalazimo na Quadovu zemljovidu. De Jodeov zemljovid je vrlo zanimljiv jer prikazuje hrvatsku i tursku vojsku te spominje omjer snaga.

Sljedeći zemljovid smatra se jednim od najvažnijih zemljovida u hrvatskoj povijesti. Autor mu je Ioannes Blaeu. Nastao je u Italiji, a objavljen je 1668. godine u Amsterdamu, gdje se tada nalazila jedna od najjačih tiskara na svijetu. Započeo ga je raditi Pietro Andrea Buffalini na nagovor Hrvatskog zavoda sv. Jeronima iz Rima. Zemljovid Illyricum Hodiernum Quod Scriptores communiter Sclavoniam, Itali Schiavoniam, nuncupare Solent, in Dalmatiam, Croatium, Bosnam, et Slavoniam distinguitur… (LINK), jedan je od šest geografsko-povijesnih zemljovida koji su objavljeni uz najstarije djelo hrvatske historiografije De Regno Dalmatiae et Croatiae Ivana Lučića.

Na ovom zemljovidu od za nas kapitalne važnosti Hrvatska je prikazana u svojim etničkim i povijesnim granicama s grbovima Bosne, Dalmacije, Slavonije i kontinentalne Hrvatske. Ne označuje se na njemu Turopolje više kao DVROPOLIA, nego kao Turovo, i osim Turopoljske prikazane su još samo dvije županije: Lika i Krbava. Zemljovid sadrži posvetu Petru Zrinskom, koji je tri godine kasnije giljotiniran.

Uz njega se veže više anegdota. Godine 1998. pokojnome predsjedniku Tuđmanu ovaj je zemljovid kao rođendanski poklon nabavila Marina Matulović-Dropulić. Tuđmana je jako zanimala kartografija I jako je želio ovaj zemljovid. Za vrijeme rata, g. 1992. napisao je predgovor izložbi zemljovida u Muzeju za umjetnost i obrt, kao I predgovor spomenutom Markovićevu djelu.

Sljedeći zemljovid izradila je osoba ključna za modernu hrvatsku kartografiju, autor prvoga zasebnog zemljovida Hrvatske. Radi se o varaždinskom isusovcu Stjepanu Glavaču. Nezadovoljan zemljovidima Hrvatske koje su izrađivali dotadašnji autori, Glavač odlučuje  na temelju vlastitoga poznavanja kraja izraditi Zemljovid Hrvatske (Nova hactenus editarum mendis expurgatis ac multis quae omissa erant additis accurate concinnata partium Regni Sclavoniae et Croatiae a Christianitate etiamnum possessarum confiniumque descriptio) (LINK). Glavač je zapisao: “Kada pomislim da sve susjedne pokrajine imaju izrađene zemljovide, jedino je opis naše domovine sastavljen tako površno da jedva u sebi nosi neku istinitu predodžbu jer u njemu se mnogo toga nalazi na pogrešnom mjestu. Toga spomena dostojno izostavljeno je mnogo, pak toga nagurano na smiješan način.”

Na svjetskom nivou svoga vremena ovo je jedan od najtočnijih zemljovida. U znanstvenim radovima o  ovom zemljovidu vlada konsenzus da su u njemu najtočnije obrađeni baš Turopolje (Turopolie) i Žumberak. Zanimljivo je da je Glavač kao jedinicu mjere koristio hrvatsku milju. Ovaj zemljovid je ekstremno rijedak. Isusovac Miroslav Vanino je cijeli svoj život posvetio traženju drugoga primjerka i nije ga uspio naći. Izvornik iz 1673. godine čuva se u Valvasorovoj zbirci Nadbiskupije zagrebačke. Zabilježeno je na njemu 477 imenovanih toponima i 130 neimenovanih toponima.

Na zemljovidu se spominje mnogo turopoljskih toponima kao što su Botinetz, s. Clara, Brezovitza, Bitig, Hraztie, Curilovtzi, Lukavetz, Lomnitza, Mlaka, Petrovina, Buzin, Schitarievo, Szop, Bukevie, Tsernkoutzi, Okuie, Buscevetz, Markusevtzi, Dragonozitzi, Gudtzi, Vukovina, Tsitse, Podototsie, Kravarsko, Degoi, Lukinitsevo berdo, Pokupzki… Moguće je da je na ovoj karti prvi put ucrtana Velika Gorica kao Goritza.

Nakon Glavača, izrazito bitan za hrvatsku povijest je bio slovenski polihistor Janez Vajkard Valvasor. On je zajedno s Pavlom Ritterom Vitezovićem napisao povjesnicu ovih krajeva. Četvrti njezin dio je povijest Hrvatske. Njegova je karta Tabula Ducatus Carnioliae, Vindorum Marchiae et Histriae (LINK) najmanjih dimenzija od ovdje predstavljenih i on se poslužio Glavačem.

Do nacrta našeg varaždinskog isusovca došao je i talijanski kartograf Giacomo Cantelli da Vignola. Njegov se zemljovid iz 1690. godine Parte della Schiavonia, overo Slavonia: aggiuntavi la Contea di Cillea e Windisch Mark abitate da popoli Slavini a Slavi (LINK) smatra prvim samostalnim zemljovidom sjeverozapadne Hrvatske. Ovo je važno zato što dalmatinski dio Hrvatske ima mnogo jaču kartografiju od kontinentalnoga. Ovaj zemljovid je kopija Glavačeva zemljovida. Ipak, za razliku od Glavača, da Vignola Turopolje naziva Turopolie della anche Isola Segestica (Turopolje kao Sisački Otok). Broj turopoljskih toponima spominje se ovdje uglavnom kao kod Glavača.

Dakle 16. i 17. stoljeće su bili vrlo zanimljivi za povijest Turopolja. Postoje zemljovidi iz 18. stoljeća, no oni po meni nisu toliko važni i dalje bih se usredotočio na 19. stoljeće, kada je izišlo par važnih zemljovida ovog područja. Prvi je od njih Charte von Kroatien = Carte de la Croatie : enthaltend die Agramer, Warasdiner und Kreutzer Gefpannschaft : nebst dem Karlstädter und Warasdiner, Generalat, dem Bannal und dem Seebezirk (LINK) autora Karla Josepha Kipferlinga iz 1803. godine. Objavljen je u Beču kao dio Atlasa Habsburške Monarhije i prikazuje Hrvatsku s Vojnom krajinom. Označene su ovdje zagrebačka, varaždinska i križevačka županija. Na ovoj karti Gorica je prvi put označena kao Velika Goritza.

Ključni kartograf 19. stoljeća je slovački geometar i kartograf Josip Seman. Njegov dobar prijatelj biskup Maksimilijan Vrhovec zadužuje ga da sačini kartu cijele Nadbiskupije zagrebačke. Mappa Dioecesis Zagrabiensis (LINK) iz 1822. godine je remek-djelo europske i svjetske kartografije. Radi se o karti koja je izišla u devet dijelova te koja je predstavljala vrlo veliki dio kontinentalne Hrvatske. Skupiti građu za ovu mega-kartu bila je  zadaća svakoga župnika nadbiskupije. U nju su ucrtane i sve crkve. Smatra se ova karta najznačajnijim zemljovidom Hrvatske 19. stoljeća. Za prostor kojim se bavimo Seman koristi naziv Campus Turopolye. Isti je autor tri godine kasnije napravio i kartu Zagrebačke županije. Dio vezan za Turopolje na ovim dvjema kartama je identičan.

Objava Turopolje na povijesnim mapama: Daniel Glavan pružio uvid u kartografsku povijest našega kraja pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.