Dok se današnji blagdani često vežu uz blještavilo modernih ukrasa, tradicija Badnjaka i Božića u Turopolju počiva na jednostavnijim, ali duboko simboličnim običajima. Okosnica turopoljskog blagdanskog doma nekada su bili zemlja, priroda i vještina ruku, a mnogi od tih običaja i danas se čuvaju od zaborava kao zaštićeno kulturno dobro.

Središnje mjesto u dekoraciji turopoljske hiže zauzima kinč. Riječ je o tradicijskom nakitu izrađenom od krep-papira, žice i plodova prirode. Umijeće izrade kinča, koje je danas upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, zahtijevalo je strpljenje: izrađivali su se lanci, zvjezdice i prepoznatljive papirnate ruže.

Zanimljivo je da se u starim turopoljskim kućama božićno drvce, poznato kao „krizban“ ili grana stabla, nije uvijek postavljalo u kut sobe. Često se, zbog nedostatka prostora ili zaštite od djece, vješalo o drvenu gredu na stropu. Uz papirnate ukrase, na grane su se stavljale jabuke božićnice, orasi i lješnjaci.

Badnja noć uz slamu, večeru i paljenje badnjaka

Badnja večer u Turopolju nezamisliva je bila bez unošenja slame u kuću. Domaćin bi slamu rasprostro po podu sobe ispod stola, što je simboliziralo skromnost Isusova rođenja. Pozdravljao bi ukućane riječima poput: “Faljen Isus i Marija! Na tom mladom ljetu zdravo bili, veseli, daj Bog zdravlja, picekov, racekov, pajcekov!“, na što bi mu ukućani odgovarali: “Amen, i vi također!“. Slama se rasprostirala po podu hiže, a dio bi se stavio pod stolnjak na stolu gdje će se večerati. Djeca bi se cijelu večer igrala na slami, a često bi se na njoj i spavalo tu noć. Na ognjištu se palio badnjak, veliki panj koji je morao tinjati tijekom cijele noći.

Posebno važno vjerovanje vezano je uz prvo božićno jutro i dolazak gosta. To je prvi posjetitelj koji ulazi u kuću na Božić, a prema narodnom vjerovanju, to je morao biti mlađi muškarac ili dječak kako bi kućanstvu osigurao sreću, zdravlje i napredak u poljoprivredi tijekom nadolazeće godine.

Božićni ručak u Turopolju tradicionalno je okupljao cijelu obitelj oko bogatog stola. Glavna zvijezda objeda bila je perad, najčešće purica ili guska s mlincima, uz obavezan miris domaće juhe i pečenog vrtnja – obrednog kruha koji se posebno pripremao za ovu prigodu.

Iako su se vremena promijenila, miris svježe pečenih mlinaca i pokoja papirnata ruža na grančici bora i dalje podsjećaju na to da bit Božića u Turopolju nije u skupocjenim darovima, već u povratku obitelji i očuvanju baštine koju „nosimo u srcu“.

Objava Badnjak i Božić u Turopolju: Od slame ispod stola do kinča na stropnim gredama pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.