Kad sam pronašao klupicu ispod najdeblje krošnje u parku, sišao sam s bicikla i skinuo ruksak koji mi se već bio dobrano zalijepio za leđa – tvoreći karakterističnu fleku od znoja. Mozak mi je na suncu toliko zakuhao da bi me se s punim pravom moglo nazvati usijanom glavom. Još kojih 10 – ak minuta vožnje i na nekom bi kanibalskom jelovniku moja  glava s jabukom u ustima, poslužena s pohanim ananasom i kokosom na naglo, zasigurno bila prihvaćena kao specijalitet kuće. Kad iz sebe već pravim leš, nazovimo poslasticu: Frik iz kvarta na lešo.

Blagi povjetarac smirivao mi je misli koje su, poput zatočenog zamorca, histerično vrludale u krug. Značaj problema s kojim su se do maloprije hvatale ukoštac smanjivao se do neprepoznatljive minijature. Kao Dr. Evil iz serijala filmova Austin Powers  promatrao sam svoju umanjenu verziju, Mini Me-a, koji je piskutavim glasićem vrištao  da izvolim obratiti pažnju na ovo i ono jer će to i to tada biti znatno bolje. Samo sam zijevnuo i Mini Me-u opalio čveger lansiravši ga na obližnji grm gdje mu je vrh majice zapeo za jednu grančicu pa se u nemoćnom bijesu bacakao nožicama i njihao poput klatna na starinskom satu.

Blagotvornu tišinu narušio je topot visokih pozlaćenih štikli. Odlučni hod po malim kamenim pločama odzvanjao je parkom. Hodačica je na mobitel glasno govorila o svojem skorašnjem odlasku na jednu egzotičnu lokaciju i o tome kako će svi sliniti kada čuju gdje. Glavni je razlog njenog putovanja, očito, učiniti određene ljude zavidnima. Nije bilo teško naslutiti da će njene blještave fotografije uskoro imati dvostruki zadatak. Prikazati svijetloplavu lagunu i svileni pijesak na kojem leži atraktivno osunčano tijelo, ali i prikriti određeno nezadovoljstvo životom – možda čak i samim putovanjem. Pronađimo zadovoljštinu u tome, kad već nismo sretni – neka barem drugi pomisle da to jesmo. Nisam mogao odoljeti, a da ne počnem zamišljati razgovor koji će dotična gospođa, po povratku s putovanja, voditi sa svojom prvom susjedom.

AAK: (prva susjeda) „I suseda, kak je bilo na ljetovanju?“

R: (gospođa iz parka) „Čuj Kata, nemreš si to ni zamisliti. To ti je nekej famozno. Robi i ja smo imali feeling da smo sletili na neki drugi planet. Kaj da ti velim, pa na Madagaskaru postoji vrsta papiga – crvenorepi papigloti – koji ponavljaju za čovjekom na svim svjetskim jezicima, osim na onima koji odlukom UN-a nisu svjetski već odveć lokalni.“

K: „Nemoj mi reć!? Ruža moja, pa to je nevjerojatno“, odvrati K. hineći da je oduševljena onime što je čula. To joj je, naime, bilo lakše nego ravnodušnom reakcijom riskirati da uvrijedi susjedu i priušti si nepotrebno zahlađenje odnosa. Pametnije je ostati dobar sa susjedom jer nikad ne znaš kad bi ti nešto moglo zatrebati – bila je njena deviza.

R: „A da si vidjela kad je Robi pio koktele s 4 majmunčića koji natucaju španjolski. To ti je bil urnebes! Znaš kak’ on već zna malo španjolskog iz sapunica, ne? Uglavnom, oni su ti se tu noć tak ubili da su majmuni završili s njim u apartmanu nakon kaj su ih izbacili iz diska jer su majmuni počeli pohotno šlatati gazdinu kćer.“

K: „Majmunska posla, pa kak su majmune uopće pustili u disko? Užas!“, prođe K. kroz glavu, ali prešuti to u odluci da se i dalje pretvara kako je ushićena onime što sluša.

Kad je R. krenula pričati o slijedećem junaku naše priče, K. je počela uviđati da joj je prva susjeda naskroz poludjela. Dok su joj u dalekoj izmaglici drhtavo odzvanjale susjedine riječi više je pažnje poklanjala tome da djeluje zainteresirano negoli sadržaju zoološko-zemljopisne ekspertize – koju ću vam ipak do kraja prenijeti.

R: „A kad smo otišli na Tahiti – znaš da je Robi u emisiji „Kuhajmo petkom, a može i drugim danima“ osvojil nagradno putovanje? To ti je bilo neš’ stvarno posebno. Tamo nebeskim prostranstvima caruje autohtona ptičja vrsta – tahićanski uskogrudni širokokrilaš.“

K: „Ludaro, sad me stvarno pilaš!“, zaurla Kata, ali opet u sebi.

R: „Raspon krila mu doseže i do 20 metara. Idealan je za prijevoz manjih turističkih obitelji do obližnjih putujućih otoka. Znaš, to su ti jedini otoci na planeti kaj nisu usidreni već slobodno mijenjaju mjesto stanovanja.“

K: „Je ziher. Još mi samo reci da na odmor odlaze na druge otoke. Glupačo!“, već pogađate – prešućuje Kata i u svom unutarnjem dijalogu pomišlja kako putujući otoci zasigurno vole slušat onaj hit Plavoga orkestra: „Što će nama otocima kuća, kad je naša kuća putujuća.“

..R: „Na tim otocima oni svijaju divovska gnijezda u kojima turisti nakon leta mogu prenoćiti. Neki turisti bivaju i pojedeni ukoliko ne kliknu s podmlatkom uskogrudnih širokokrilaša – nestašnim proždrljivim ptićima. Turiste koje ptići dobro prihvate odrasli primjerci tada do krajnje sitosti našopaju krivonogim bezglavim stonogama. Potom se ide u dvokilometarsku šetnju dugu 500 metara. Hoda se na rukama jer to pogoduje procesu probavljanja krivoglavih beznogih stonoga“.

K: „Hehe, sad znam da laže, nije znala dvaput ponovit ime stonoge, krivoglava luđakinja“, Kata je i dalje zavjetovana na šutnju.

R: „Ono što posebno zapanjuje jest da se neki turisti posthumno žale da su bili progutani na neadekvatan način. U svojoj žalbi mole Tahićanske vlasti da se postupak njihovog proždiranja ponovi – ovoga puta u skladu sa stilom gutanja precizno opisanim u priručniku ujedinjenih turističkih djelatnika Tahitija. Žalbe se uglavnom odbacuju jer Tahićani vjeruju da opetovano gutanje istog turista domicilnom stanovništvu donosi nesreću, a pticama žgaravicu.“

K: „Ono što mene posebno zapanjuje je kolko ti moš srat!“, nenadano izleti Kati, ovaj put na sav glas.

1. u nedoumici malko zastane, ali se, prikrivši napad bijesa, brzo pribere i pozove muža: „Robi, daj prosim te dojdi susedi ispričat o pticama s Tahitija.“

K: (opet u sebi) – Ovo je karma da ga je..š! Ma karma 100%! Tak mi i treba kad sam Štefu gaće zabunom iskuhala na 100 stupnjeva pa sad siromah okolo hoda ko John Wayne.

AUTOR: Zlatko Majsec