Baš kao i američku pop divu Lanu Del Rey, obuzme me katkad ljetna tuga. S njom u vizitu redovno dođei preplavljujuća praznina. Dok se tako gušim u slatkoj čežnji za nečim nejasnim (ali zato ništa manje stvarnim), osjećam kako se u meni nešto rastvara – kako se naočigled mijenjam. Kao da  u meni žive neke vatre koje se nemaju gdje razgorjeti pa neprestano traže i traže svoje mjesto, nerijetko ga nalazeći na nekoj sasvim netipičnoj postaji puta.

Promjena raspoloženja najčešće se dogodi sasvim neočekivano. Ovaj put bilo je potrebno jedno logiranje na facebook. U moru idiotarija koje s podjednakim entuzijazmom iskaču pred tebe u histeričnoj želji da ih konzumiraš i lajkaš, nađe se i pokoji pravi biser. Autor jednog od tih svijetlih izdanaka mora je i moj frend/kolega Dino Škare –Tremens. Toliko me nasmijala njegova nova objava da sam ga odmah nazvao i počeo žicati da mi ustupi svoj tekst za ovotjednu kolumnu. Kao što do prije mjesec dana ni u ludilu nisam pomišljao da ću imati svoju kolumnu, tako nisam ni planirao tekstualna gostovanja za istu. S  iznimnim guštom činim oboje.

U skladu s mojim očekivanjem Dino mi je ljubazno dopustio da s vama podijelim njegovu kratku i živopisnu prispodobu s plaže. Zavalite se pod suncobran i uživajte ☺.

Dino Škare – Tremens u epizodi „Kakav frajer“

Dobro da na plažu nosim samo kupaće gaće. Nemam stvari po koje se moram vratiti ako se osramotim.

Došao Baja Velkih Jaja na plažu poslije posla, u novim kupaćima se preserava po plaži, sve pice gledaju, cura u toplesuvirka, vidim je kako me želi, virkam i ja nju pomalo, pa opet, pa još malo, ne bih li vidio dojkovlje, povjetarac miluje moje isklesano ispijeno tijelo… Stojim na molu i mislim si hoću li skočiti salto ili ću na glavu, možda prijelom, što će najviše zadiviti ženščad…

No, onaj glupi glasić koji su mi usadile babe mi govori “probaj more prije ulaska, nemoj odmah skočiti suh”, i ja popustim tom tetkastom babljem glasiću i spustim se među ljude koji se nehajno sunčaju. Svi me gledaju, ja stanem na kamen, poskliznem se, iskrenem nogu, pogodim bradom u vlastito koljeno i ispružim se po stijeni ko Isus!

Ljudi trče prema meni, cura u toplesu sakrila nujne grudi, djeca se smiju, a Baja se ne može ustati od smijeha. Neki tip me gleda zabrinuto, a u ruci mu plastična puška na vodu. Valjda od sina mislim si. Ne izgleda kao ISILovac. Sve je to isuviše bizarno pomislih. Otpuzim četveronoške sa skliske stijene da ne padnem opet. Sad već cijela plaža gleda u mene, ja ustanem, raširim udarene ruke i kažem “ne pokušavajte ovo kod kuće, riječ je o profesionalcima”. Nitko se ne nasmije (ionako nitko nema ulaz u more i skliski kamen kod kuće, budalo!), a Baja ponosno odšepa natrag na mol.

Džaba isklesano tijelo, džaba nove kupaće, imam otisak stijene na boku i pad poput četverogodišnjaka na ledu.
Skočim na najplićem dijelu mola na glavu, zagrebem čelom i prsima po dnu i odronim najdalje što mogu od te sramotne plaže… Plivaj Bajo… Plivaj što dalje… Ne osvrći se sine… Sutra moram na drugu plažu.

Kakav frajer…