U novom tjednu donosimo još jednu preporuku čitatelja. Na redu je preporuka Josipe Dević za knjigu “Tvoj sin Huckleberry Finn” Bekima Sejranovića. Možda vas upravo ova recenzija nagovori da baš ta knjiga bude vaš idući odabir.

Tvoj sin Huckleberry Finn, Bekim Sejranović

Moram priznati da donedavno nisam čula za Bekima i to je moj veliki grijeh. Ivo Andrić, Meša Selimović i sad Bekim Sejranović pišu baš po mom ćeifu iliti ukusu po naški. Emotivno, duboko promišljajuće, uvijek s dubokim osjećajem za pravo i pravdu, ono što razlikuje velike pisce od nekih novokomponiranih piskarala.

Tužna činjenica koju primjećujem kod sebe je da me od četiri jahača Apokalipse digitalnog doba zapale najjače digitalna disperzija pa koliko god mi knjige bile zanimljive treba mi puno više vremena da ih pročitam.

• Bekim Sejranović rođen u Bosni, albanskih korijena, rekla bih pripadao je svugdje i nigdje kao i svi pisci koji se nadaju da će se svijet jednog dana popraviti. Oženjen više puta i razveden naravno, djeca da ako je istina ono što piše u svom romanu i par dobrih romana kojima je zadužio ovaj svijet uključujući Nigdje, niotkuda za koji je dobio nagradu Meša Selimović.

Djetinjstvo te obilježi te je tako i Bekima njegovo. Na brodu kojeg zove savska buba, Bekim u ulozi pripovjedača plovi s ocem kojeg zove Matori i  prijateljem kojeg zovu Crnac. Njegov otac je jedan od onih za koje se može primijeniti poslovica „dobar za sve samo ne za svoje“, otac kolac tip jer kroz cijeli roman Bekim je svjestan da je njegov otac radio puno toga krivo no ipak traži njegovo odobravanje i divljenje. Oca su svi poznavali, divili mu se i s njim zabavljali no Bekim pamti puno drugih strana svih tih događaja. Pamti prije svega baku i djeda koji su mu zamijenili roditelje i brinuli o njemu dok god su bili u stanju. Ploveći Savom u sadašnjosti prisjeća se prošlosti i plana da s Norvežaninom Peterom i Japancem  Mokuom ode do Crnog mora paralelno pokušavajući uživati i izbalansirati sadašnju plovidbu. Njegova velika ljubav koju zove Draga i sve one koje su bile prije nje, također su glatko uvedene u priču i iz nje. Jedan dio života i vremena u ovoj priči kojeg živi u Norveškoj priča kroz prizmu stranca u tuđoj zemlji. Bekim piše kao da ste s njim u dnevnoj sobi i  vi onda slušate sve te pustolovine i uživate i patite i plačete dok vam on to skoro uvijek dodatno podignut „nečim“ priča iz srca.

Puno doživljaja, promišljanja, ljubavi, boli, mirenja sa sobom, s drugima je u ovoj knjizi gdje Bekim prije svega analizira samog sebe nekad s više, a nekad  s manje samoljublja i poštovanja.

Izdvojila sam par dijelova koji su mi se svidjeli i koji su bili srodni mojoj duši nadam se da će se i vama svidjeti:

„Na krajolik se spustio plavičasti pokrov rane večeri. Zvijezde su se počele paliti, jedna po jedna, a nad glatku vodenu površinu tiho se ušuljala tama. Uskoro se iza krošnji visokih stabala počeo dizati oštri srp mladog mjeseca. Srebrnasti plašt istkan od tankih niti mjesečine pokrio je brodicu u kojoj sam ležao kao u kakvom lijesu.“

„Teško mi je bilo priznati da sam se zaželio udobnosti civilizacije, jer htio sam se prepoznati u liku nekog prekaljenog pustolova, neumorne lutalice, kojemu je svejedno gdje zanoći, a gdje osvane, samo da se putuje. Realnost je uvijek surovija od mašte. Ponekad priznam sebi kako je svemu kriva moja dječačka mašta koja nikako da nađe svoju pravu mjeru, nikako da uspostavi kakvu-takvu ravnotežu sa stvarnim životom. To bi čovjeka spasilo od mnogih razočaranja. Ali i uskratilo mu najljepše trenutke“

„Pripovjedač mora imati odmak, rekoh i zato se plašim pripovijedati o tome, jer može li čovjek imati distancu prema nekome koga je uistinu voli? Kažu da vrijeme liječi rane, ali neke rane nikad potpuno ne zarastu. I teško je, kad pripovijedaš o ljubavi, ne upasti u zamku patetike ili, što je još mnogo gore ogorčenosti i beznađa.“

„Slušao sam ga i ispod stola nogom dodirivao svoju dragu i razmišljao, već pomalo pijan, kako je sreća  u malim stvarima i kako je teško naći nekoga s kim ćeš dijeliti upravo to, Pecanje, muziku, prirodu, neku zajedničku strast. Nešto. Jer djecu možeš napraviti bilo s kim, ali teško je naći nekoga s kim možeš dijeliti, dobro i zlo, uživati u istim stvarima. Razmišljao sam i kako je on  naivno ali i sebično pomalo, mislio kako će jednu ženu jednostavno zamijeniti drugom, mali brod većim i da će sve biti kao što je nekad bilo. Ljudi iz nekog razloga misle kako će doći do jedne točke u životu kada je sve kako treba i da će to stanje uspjeti zadržati zauvijek. Ili ako se ono iz nekog razloga promijeni, onda će činiti sve da ga ponovno obnove, kao da ne shvaćaju da se ništa ne može ponoviti.“

Život u konačnici proleti, prebrzo Bekim je dogurao do prekratkih 49 ostavivši nas uskraćene sigurno za još neke lijepe priče. Uživajte u svom vlastitom životu svaki dan i ljepšim i onim manje ljepšim danima, a  ponekad kada vam je svijet oko vas previše pobjegnite u svijet knjiga, čarobno je!

Autorica: Josipa Dević

The post ČITATELJI PREPORUČUJU Bekim Sejranović: Tvoj sin Hickleberry Finn first appeared on Kronike Velike Gorice.