Priča o turopoljskom kantarenju – teškom, ali uhodanom poslu izravne prodaje i dostave mlijeka na zagrebačke kućne pragove – ostavila je neizbrisiv trag u povijesti i svakodnevnom životu ovoga kraja.

Iako su se ovim poslom prvenstveno bavili mještani sredinom 20. stoljeća, korijene i širi povijesno-društveni kontekst gospodarskih prilika, običaja i života na području Turopolja donose nam zapisi iz drugog sveska djela „Povijest Plemenite Općine Turopolja nekoč Zagrebačko polje zvane“. Ovo djelo uredio je, napisao i troškom same općine izdao Emilij Laszowski 1911. godine u Zagrebu, u suradnji s Jankom Barlèom, dr. Velimirom Deželićem i dr. Milanom Šenoom. Literatura iz koje crpi informacije o kantarenju je Z. Šostar, Tragom turopoljskih kantara, Ljetopis Grada Velike Gorice, 2013, 10. A. Božić i R.

U nastavku donosimo detaljan pregled ove zaboravljene tradicije koja je desetljećima hranila brojne turopoljske obitelji.

Kantarenje

Sredinom 1930-ih god. seljaci iz Turopolja počeli su prodavati mlijeko Zagrepčanima dostavom na kućni prag. Mljekare, nazvane kantari po velikim kantama u koje je moglo stati 20 do 30 litara mlijeka, imala su gotovo sva prigradska turopoljska mjesta te posavska sela. Najčešće su se za prijevoz do Zagreba služili biciklima.

Na upravljač bicikla i oko stražnjega blatobrana, iza zica, pričvrstili su kante s mlijekom i gurajući bicikl polazili put Zagreba, prelazeći rijeku Savu skelom u Mičevcu ili preko Crvenoga mosta u Jakuševcu. Neki su teške kante nosili na ramenima ili u rukama, a Mraclinci i Buševčani su se umjesto biciklima prevozili vlakom. Odlazili su petakom, jutarnjim vlakom u pet sati, a vraćali se devetakom, vlakom u devet sati.

Zbog pretrpanosti vlaka radnicima koji su počinjali raditi u šest sati u zagrebačkim tvornicama, kantari su se često vozili u G-kolima, teretnim vagonima sa širokim i visokim vratima, u koje su lakše ukrcali kante, ali u njima nije bilo grijanja. Bio je to težak, ali uhodan posao izravne prodaje mlijeka poznatim klijentima ili prodaje mlijeka brojnim zadrugama koje su u Zagrebu imale svoje poslovnice i stanice za otkup mlijeka.

Mlijeko se vozilo svaki dan (litra do dvije po kućanstvu), uključujući i vikende, osim na Božić, ali se zato na Badnjak vozilo i ujutro i popodne. Kantarenjem su se najčešće bavile žene, iako je bilo i muškaraca. Kantarice su svojim kupcima obavljale i druge usluge, npr. klanje i čišćenje peradi.

Zabilježeni su mnogobrojni kantari iz Odre, Hrašća, Kurilovca, Mraclina, Novoga Čiča i kantarice iz Donje Lomnice (Doroteja Škala, Bara Deverić, Mara Lektorić i dr.).

Prema zapisima I. Mišerića, u Plesu su se kantarenjem bavili Josip Mikulčić Meldek, Franjo Plepelić Puba, Josip Plepelić Cucek, Josip Mikulčić Joržlek i Ivan Trbić. Kantarenje je zabranjeno u proljeće 1962, kad je otkup mlijeka po velikogoričkim selima preuzela Zagrebačka mljekara.

Posao prikupljanja mlijeka većinom su preuzele seoske zadruge, koje su izgradile ili u raznim društvenim prostorima organizirale otkupne stanice za mlijeko.

Poslije je Zagrebačka mljekara uvela izravan otkup od proizvođača i odvoz mlijeka u cisternama.

​LIT.: Z. Šostar, Tragom turopoljskih kantara, Ljetopis Grada Velike Gorice, 2013, 10. A. Božić i R.

The post CRTICE IZ POVIJESTI: Priča o kantarenju, teškom turopoljskom poslu dostave mlijeka na zagrebački kućni prag first appeared on Kronike Velike Gorice.