Eto, neki se reinkarniraju u sovu, neki u devu, neki u malu bebu, a Humphrey je odlučio reinkarnirati se u festival.

Današnja kolumna je pravi Kinder Surprise – tri u jedan. Kak to mislim? Imat ću čak dva gostovanja u vidu dvije pjesme mojih kolega/frendova slam poeta, sve u svrhu pokušaja da malo dočaram ugođaj pjesničkog nastupa koji se zbio ovog utorka u muzeju Turopolje.

Također, malo ću se igrati i novinara tj. obaveštajca, kako bi to rekli naši istočni komšije. S obzirom da smo u tjednu, sad već lagano i kultnog, Velikogoričkog Humphrey Bogart festivala, odlučio sam – umjesto prvotno planiranog teksta – osvrnuti se na neke sadržaje koje (je) festival nudi(o). U trenutku objave ovog teksta biti će već kasno pozvati vas da svjedočite raznolikim eventima koji su se događali tokom cijelog ovog tjedna. To, naravno, ne vrijedi za one među vama koji su ovladali tehnikom putovanja kroz vrijeme, točnije u bližu prošlost. Mogu se samo nadati da ste na tom švedskom stolu Goričke alternativne scene  pronašli nešto po svom ukusu: izložba fotografija – Alternativa (na kojem je svoje fotkovlje izložila i kolegica novinarka Kronika VG – Katarina Drvodelić), zanimljive radionice fotografije i video igara, koncerti u Vegosu (Moskau, Davorin i Bogovići, Feral Instinct, She loves Pablo), kviz u Irish pubu, razni performensi (pišem po Vuku – kad sam već započeo s komšijama), slam poezija itd.

Što se tiče već spomenutog utorka, Tina Ozmec-Ban impresivnim je plesnim performance-om ostavila otvorena usta mnogog posjetitelja muzeja. Osobno, još po gradu hodam sličeći velikoj bijeloj psini koja se upravo sprema zagristi tuljančića. Mislim da ću je tužiti za neizdržive bolove u čeljusti.

Nastup Ksantipe Curie bio je obojen rijetko viđenom mirnoćom, gotovo meditativnom atmosferom i svime onime čime nije obilovao kasniji nastup slam razbojnika, pardon, pjesnika.

Recitiralo je mitsko čudovište LajoGrob – polu Django Ivan Laić polu Ivan Grobenski i moja malenkost – Kosmati muškat kojeg možete sresti u šumi ili na nekom proplanku kako mirno bere žir što ga automatski svrstava u porodicu muških svinja. S obzirom da moja pjesma, doslovce, spominje jednu damu – dobila je prednost. Bez brige, šećer slijedi na kraju.

Pa pogledajmo:

Kako je počela jedna ljubavna veza

Sjedim za šankom kraj naoko otmjene dame

I tiho podrigujem spoj pive i salame.

Odlučan da je večeras oborim s nogu

Koristim zadah ko omamljujuću drogu.

Nakon što osmu red bull votku u sebe usipa

Prelazim na halo (d)efekt verbalnog tipa:

„Proljepšala si se, nisam mislio da je to moguće“

Polako se šuljam kroz neprijateljske obruče.

Ona se na svaku moju glupost hihoće

To očit je znak da me želi, da me hoće.

Još i rukom senzualno prolazi kroz kosu

„Hej, čekaj! Zašto namiguje nekom Narko bossu?!“

Iz straha da ju ćelavac ne ščepa prije mene

Ljubomorno joj pjevušim: „Vrijeme je da se krene“

Odlazimo u obližnji park koji je podosta „dark“

Sjedamo u osamu drvene klupe

Gdje provodimo trenutke lijepe, baš nimalo glupe,

Ali što više pričamo, biva jasnije od dana

Da ću se zabavljati uz pomoć svoga dlana

Žudim za tjelesnim sjedinjenjem,

A nju to trenutno baš i ne fura

Al’ malko sam suh u zadnje vrijeme (pa sam strpljiv)

Zato mi je postala cura…

Django Ivan Laić

Ronalda

Na svojem balkonu
Ti pila si kavu,
Nosila si ljetnu
Halju plave boje,
Gledala si ljude,
Naginjala glavu,
A sila je teže
Učinila svoje.

Ivan Grobenski

Belosvecka kurva

Jebu me lijevo,
jebu me desno,
jebu me centralno,
jebu me analno,
jebe me INA, FINA, ISIS, ZABA,
jebe me cura, familija, čak i pokojna baba,
jebe me HZZ, HNB,
jebe me MUP, jebe me ZET,
jebe me i HŽ,
jebe me kapitalizam, radikalizam,
jebe me Bozanić i konzervativizam,
jebe me Zadar, jebe me Knin,
jebe me Vukovar i bogat mamin sin,
jebu me političari, jebu me Hrvati,
jebe me stoljeće sedmo i moja Hrvatska Mati,
jebu me kršćani, jebu me debilitičari,
jebe me TV i ekonomski analitičari,
jebu mi i pas mater i Isusa Boga,
ja sam belosvecka kurva,
a jebu me i zbog toga.