Vijest o odlasku gospona Joza Maminjoza u istražni zatvor poput bombe je odjeknula u svim medijima. Sumnjiči ga se za financijske nepodopštine počinjene u milijunskim transferima  Dinamovih nogometaša u velike europske klubove. Cijeli taj spektakl pratimo više iz zabave nego zbog gladi za izvršenjem pravde u koju ionako već odavno ne vjerujemo. Svima nam je jasno da je sve to jedan veliki igrokaz i da iza rešetaka uglavnom ostaju oni pojedinci koji si ne mogu priuštiti puštanje na slobodu ili nisu dovoljno društveno- politički utjecajni. Za vrijeme koje će Maminjozo provesti u sobici s telkom i redovnim obrocima, jedan će odvjetnički tim smišljati uvjerljive razloge za njegovo puštanje na slobodu. Službeno izvješće kojeg će ponuditi javnosti morat će, s jedne strane, biti natrpano nerazumljivim pravničkim terminima, a s druge, biti dovoljno jasno i odveć ljudsko, ne bi li ga puk popušio bez prevelikog bunjenja. Dok vi ovo čitate, u moderno opremljenoj sali za sastanke,  tim od četiri odvjetnika prakticira brain storming nad ovim USKOK-ovim procesom.

Jedan od njih, zvan Prvi, časti prisutne svojom ingenioznom idejom: „E, a što kažete da dogovorimo postotak s nekom offshore kompanijom koja će potvrditi da je uzimala, mutnim poslovanjem stečen, Maminjozov novac koji je dalje prosljeđivala siromašnim Jetijima iz Nepala da lakše prežive oštru zimu.”

Drugi odvjetnik: „Bogati, paz ovo: siromašnim Jetijima. Znači, podrazumijeva se da ima i bogatih Jetija?”

Prvi: (sarkastično)“ Hvala na prekidu. Dakle, gdje sam ono stao. Aha, da. Kazne za financijske malverzacije mogu se značajno umanjiti ukoliko se dokaže da je ilegalno stečen novac bio većinski korišten u humanitarne svrhe. Mogli bi iz Maminjoza stvoriti hrvatskog Robin Hooda koji potkrada bogate nogometaše i klubove, a lovu daje siromašnima – Jetijima u ovom slučaju. Jasno, to mogu biti i bića čije je postojanje znanstveno dokazano“.

Drugi se podiže i smrknutog se lica obraća ostatku ekipe: „Poštovani kolege, pa otkad je naša ugledna odvjetnička tvrtka počela zapošljavati poluidiote? Na stranu što je ideja apsurdna, pa jel vama jasno da Jetiji, čak i da postoje, ne bi imali na što potrošiti novac u zabačenim planinskim vukojebinama u kojima obitavaju.“

Treći skoči u obranu prvog: „Hm, ne znam, meni je ta spika sa snježnim čovjekom baš simpatična. Mogli bi i drugim našim klijentima iz mafijaškog miljea prodavati tu ideju za bezbolno pranje novca. Pošalješ lovu Jetijima, oni brzo skuže da ju nemaju na kaj potrošit i vrate ju nazad.“

Četvrti, najstariji i pred skorom penzijom, se nakašljava: „Drugovi! Pardon, kolege! A što ako gospoda Jetiji shvate da je rit ugodnije obrisat s papirnatim novčanicama nego s bodljikavim lišćem kakvog na Himalaji ima napretek? Ne bih se upuštao u taj rizik. Jeti je pametan. Gledao sam neke dokumentarce.“

Treći: „Dobro dečki,  dosta isprazne zajebancije! Vratit ćemo se na ovo. Predlažem novu točku dnevnog reda.“

Drugi: „Daj pazi njega, e. Točku dnevnog reda. Pa nismo u Saboru!“

Treći: „Pravit ću se, Nebojša (Drugi), da ništa nisam čuo. Stvarno si neustrašiv, onako – u skladu sa svojim imenom. Uglavnom, mislim da moramo smisliti način kako da našem šefu…ovaj.. gospodinu Maminjozu, malo olakšamo tegobne dane u zatvoru. U neformalnom razgovoru s njegovim sinom saznao sam da on jako lijepo pjeva, pa sam, evo, slobodan predložiti inicijativu da pronađemo nekog maestra koji će oko frontmena Maminjoza posložiti zbor zatvorenika koji vole pjevati u svoje slobodno vrijeme.“

Drugi: „Jel ti sebe čuješ?  Slobodno vrijeme u zatvoru. Čovječe, pa lakše bi bilo bečke dječake naučiti da budu muževni nego organizirati slobodne aktivnosti – u zatvoru! Uostalom, s obzirom na sastav, taj  zbor bi zvučao kriminalno loše!”

Četvrti: „Ajde dosta više s tim glupim prepucavanjima! No dobro, recimo da nađemo maestra za taj posao. Kako uopće nazvati jedan takav zatvorenički zbor. Jel imaš kakvu ideju za ime?“ (obraća se Trećem)

Treći: „Imam“.

Četvrti: „Slušam“.

Treći: „Remetinečki mališani“.

Kao da sjede na električnim, a ne uredskim stolicama, svi su se odvjetnici počeli nekontrolirano tresti od smijeha. Četvrti (slabijeg srca), u jednom je trenu pomislio da je s njim gotovo.

Treći (zarumenjenih obraza): „Daj kaj se smijete?! Pa zamislite samo da na naslovnicama svih novina i web portala osvane Maminjozo u šljokičastom odijelu i za mikrofonom. Iza njega svoja usta nevino otvaraju pjevački nadareni zatvorenici. Taj novi imidž bi nam strašno pomogao u privlačenju izgubljenih simpatija javnosti. Ljudi vole preobraćene grešnike.”

Četvrti (isprekidano kroz smijeh): „Je, onda najbolje da ga prerušimo u svećenika, a ostatak bande u raspjevane ministrante.”

Drugi: „Ok, ak sam dobro skužio, prvo ćemo od njega napraviti Robin Hooda koji će se nekim čudom transformirati u Halida Bešlića koji je zapravo podvojena ličnost jer je napola kardinal Bozanić. Dobro, šta je slijedeće? Ne, čekajte! Nemojte mi reć! Znam! Obući ćemo ga u bijelu halju i pustiti da spontano prošeće po vodi koju će poslije pretvoriti u vino. Ispod vode, s bocom kisika na leđima, tabane će mu nad površinom dlanovima pridržavati ogromni Jeti.”

Četvrti: „Znate kaj, šalu na stranu, ovo zvuči tolko suludo da bi morti moglo i uspjeti. Podrška javnosti je jako krhka stvar. Lako ju se zgubi, al’ ju se lako i prigrabi ak’ poznaš prave mehanizme. Nije to nikakva nuklearna fizika. Na što se god odlučili moramo paziti da ovaj put i priznamo pokoji greh svog šefa, ne. Narod ne bu popušil da je tu sve čisto. Već im opasno na živce ide licemjerje svih tih mutikaša s vrha koji se pred kamerama ponašaju ko djevice, a svi već kuže da je prek njih prešlo pola grada.“

Prvi: „Čekajte, ne kužim. Kaj se naš šef kurva za pare?“

Drugi: „To je bila metafora, debilu!“..

Četvrti: ” ..osim toga, svi znaju da prilika čini lopova. Narodu su zapravo potrebni likovi poput Maminjoza, Kanadera i sličnih.

Treći: „Kak to mislite?“

Četvrti: „Ha gledajte, ruku na srce, moralizirati o nečijem lopovluku je lako kad čovjek živi daleko od iskušenja u koja upadaju te velike ribe. Siguran sam da bi mnogo naših građana radilo još i veća sranja da obnašaju Maminjozovu funkciju. Istovremeno ga i preziru i vole jer ih svojim nastupom prvenstveno zabavlja.  Dok po njemu pljuju izbacuju gomilu negativne energije koju im nije uzrokovao on, nego primjerice, njihov bračni partner. Svi oni potajno uživaju u njegovim skandalima jer tako proživljavaju akciju na koju se sami nikad ne bi odvažili. Maminjozo je, na neki način, poput velikih rock zvijezda tipa Mick Jagger i Keith Richards. Nisu Stonesi na turnejama okretali  brdo djevojaka samo za sebe i svoje potrebe. Napravili su to, nesvjesno naravno, i za čitav muški rod. Poistovjećujući se sa njihovim  uspjesima svi smo krpali rane od vlastitih neuspjeha sa ženama“.

Prvi: „Ja sam sa ženama uspješan, molim lijepo“.

Drugi: „Jesi da, ko Dinamo u Europi. Jedino kaje kod tebe uspješno u vezi sa ženama je da ti one uspješno zbrišu kad skuže kolko si glup“.

Prvi: „Je.. se ti pederu, bolje i to nego da potajno škicam mladiće, ko ti“.

Drugi: „Bolje bit s dečkima nego nikad ne bit sa ženama“.

Treći: „Dosta vas dvojica! Ko pubertetlije ste! No dobro i kaj smo na kraju zaključili?“

Četvrti: “Sve ovo mora potrajati još neko vrijeme. Moramo stvoriti dojam da šef skrušeno ispašta za svoje grijehe. Neće biti uplaćivanja jamčevine da se brani sa slobode. Uostalom, što više vremena provede iza rešetki, javnost će lakše progutati mamac da se u pozadini događa ozbiljan istražni proces. Pa isto je bilo i s Kanaderom, kaj ne? Ne smijemo mijenjati pobjedničku momčad, dečki. Ok, ko će nazvati šefa i reći mu za ideju sa pjevanjem u zboru?

Treći: „Bum ja! Moja je ideja.“

Nakon što je sa skrivenog broja Treći nazvao šefa i saopćio mu ideju za glazbeni projekt „Remetinečki mališani“ uslijedila je dobro poznata oluja:

„Muško…Mućko đubre! Proklet bio na Božić! Zar vas za to plaćam, idioti jedni! Sram te bilo! Nećeš razbojniče!!“

…Maminjozo je bjesnio i bjesnio preko telefona tako da se čuo i u susjednoj prostoriji. Pa ipak, nije sve bilo onako kako se čini. Nešto se u njemu stalo dijeliti. Odjednom je shvatio da viče više iz navike nego iz stvarne potrebe. Otkad je tu u zatvoru počeo se polako miriti sa svojom situacijom – što mu se nikako ne sviđa jer mirenje je za pič..ce. Ponadao se da će povišenim tonom revitalizirati dobru staru nabrijanost, ali ona je u njemu rapidno iščezavala. Između njegovog  unutarnjeg svijeta i onog što je pokazivao na van zijevao je Grand Canyon. Shvatio je da psovanje više nema smisla i rezignirano rekao Trećem:

„Ok, reci dečkima da ću propjevati, ak su mogli Johnny Cash i Mel Camino, mogu valjda i ja…“