Ako ovdje već imam sve što mi je potrebno, čemu želja za napuštanjem svega toga? Je li to bijeg od obaveza i odgovornosti ili možda kukavičluk pred suočavanjem s katkad mučnim etapama puta do određenih ciljeva? Vrtim li se ja to u začaranom krugu svojih potreba i želja čije zadovoljenje donosi kratkoročni mir kojeg uvijek nanovo ubija rođenje novih prohtjeva? Je li sva ljudska umjetnost samo način na koji civilizacija pokušava pobjeći od same sebe – u ono stanje duha kojeg nam potiho nude šume i rijeke? Mnogo je pitanja na koja ne znam odgovor. Ono, možda i najvažnije, tiče se razloga zašto sve češće čujem taj zov divljine. Možda to nije puko dezerterstvo već intuitivno naziranje života prikladnijeg mojim stvarnim potrebama.

U nedostatku odlučnosti da se uputim u Liku ili na Velebit odlučio sam pogledati kratki dokumentarac o jednom Amerikancu koji se odvažio na pustinjački život u bajkovitim predjelima Aljaske. Čovjek ima 51 godinu, a po fizičkoj spremi bi se reklo da mu je jedva 17. Golim rukama podigao je drvenu brvnaru, uzgaja svoje povrće te odlazi u lov i ribolov. Zahvalan je prirodi na darovima koje mu pruža i živi s njom u harmoniji. Čini se da nema iluzije da je preživljavanje lako, no ne leži li u tome zaboravljena čar življenja? Sam sebi diktira tempo rada što je izrazit privilegij u usporedbi s urbanim poslovima gdje je čovjek izložen ritmu sustava koji je često u ozbiljnom disbalansu s njegovim unutrašnjim ritmom.

Dakle, ovaj samotnjak uživa božanstveno prilagođavanje samome sebi i nikome drugom. S obzirom da je konstantno zabavljen nečim vezanim uz svoje samoodržanje može si priuštiti izostanak žurbe. Žurba je, kad bolje razmislim, za lijenčine. Pravi majstor-stvaratelj neprestano radi na svojem djelu, čak i onda kad se čini da nije zaposlen ili pak čini nešto, naoko, sasvim deseto, a iz čega će na tajnovit način kasnije crpiti inspiraciju za svoju građu.

Jedini vremenski rok koji ovaj pustolov katkad ima je smjena godišnjih doba. Rokovi su podcijenjena kategorija, prolazi mi kroz glavu dok gledam kako sjekirom prilagođava drvena debla za krovište svog doma. Rokovi nas mobiliziraju da iz sebe izvučemo ono najbolje. Pod pretpostavkom da nas nisu zaplašili i paralizirali jer su suludo kratki.

Ne boji se vukova na koje povremeno naiđe u svojim lutanjima. Kaže kako zvijeri osjete kad si dio njihovog okoliša. Nekim unutrašnjim čulom to znaju i puštaju te na miru. Osjećaju da im nisi prijetnja. Možeš i u mrkloj noći prespavati u njihovoj blizini i neće te dirati. Vjerojatno ima nečeg nadnaravnog u tome kad osjetiš da te opasni predator doživljava kao sebi ravna. Kao i u tome kad uvidiš da je snaga njegovih čeljusti jednaka mekoći ravnodušnog, a opet znatiželjnog prihvaćanja novog neobičnog susjeda. Cijela je priroda ravnodušna. Kad se uvredljivi ego pomiri s tom činjenicom vrijeme je za pravi meditativni mod suživota s njom. Bez isforsiranih očekivanja.

Omiljena poslastica su mu dimljeni lososi. Jednom je naletio na grizlija i umalo nastradao, ali ne zbog medvjeđeg napada već stoga što se od straha poskliznuo i glavom pao na kamen. Srećom, pokazalo se da nije na grizlijevom jelovniku. I grizli, očito, više voli sezonske losose.

Ponekad je i youtube dovoljan da se otputuje na neko udaljeno mjesto i osjeti njegov očaravajući puls. Poseban je to gušt sada, dok u nosnice još prodire miris svježeg snijega. Idila koju, neprilagođen hladnoći, gledam kao kazališnu predstavu iz svojeg toplog sjedišta koje se na trenutak magično premješta u drvenu brvnaru – negdje u zabačenim predjelima Aljaske…