Piše: Zlatko Majsec

Režije za grijanje mogu biti opasne po život. Na radijatore bi uz razdjelnike, za svaki slučaj , trebalo staviti i natpis – „Odvrni na vlastitu odgovornost“. Jer postoji realna šansa da nekog izda srce kad mu stigne račun za prošli mjesec. Načrčkan nerazumljivim detaljima, ali zato visok. Kad ga platiš ne ostane ti previše love za neke druge životne potrebe. Poput naprimjer – omiljene hrane. Izbor je sljedeći – gladuj u toplom ili jedi u hladnom – dok ti zubi tako jako cvokoću da ne moraš trošiti energiju na žvakanje kuhane govedine. Ovo sam napisao čisto iz fore. U stvarnom svijetu taj izbor zapravo ne postoji jer svi koji se grijemo uz radijatore nemamo opciju isključiti se iz toplinskog gradskog sustava. Ako se pak odlučimo ne plaćati račune, riskiramo ovrhu koja je još opasnija po život. Sami odlučite što je manje zlo.

No, vjerovali ili ne, postoji i dobra strana sve skupljih režija. One mogu spasiti nečiji loš brak. U svakodnevnoj borbi za preživljavanje nemaš vremena obazirati se na supružnikove mane koje te izluđuju. Primjerice, gospođa Andreja bi svojem mužu Borisu najradije opsovala sve po spisku jer danima već nije promijenio čarape, ali ju od toga odvrati lonac juhe koji upravo kipi, baš poput nje. „Miris“ koji šire Borisova stopala toliko je intenzivan da se od njega ljušti žbuka sa zidova, a susjeda koja je kod njih svratila na kavicu u panici smišlja razlog da napusti stan koji ju podsjeća na plinsku komoru. Sva u šoku izvaljuje prvu laž koje se sjetila: “Joj, pa skroz sam zaboravila! Moram Anti pomoći oko zadaće iz matematike. Poslije ima košarku pa neću stići ako odmah ne krenem“. Zbrisala je ne otpivši ni gutljaja crne tekućine. Boris i Andreja pogledavaju se u nevjerici. Još bi i popušili susjedinu ispriku da ne znaju da Ante nit piše zadaće nit igra košarku. Ne zato što je lijen i niškoristi. Ante je susjedin djed. K tome još i nepokretan. Već koju godinu živi s njenom obitelji.

Bilo bi politički nekorektno ne spomenuti i nešto pozitivno u svezi Borisovih biološki nerazgradivih čarapa. Zbog njihovih ispušnih plinova nitko u obitelji nema problema sa nesanicom.

U očaju, Andreja je jednom razmišljala da preko glave navuče gas masku, uzme čarape svojeg nezaposlenog muža, odnese ih u zavod za patente i predloži za novi bojni otrov. Bio bi idealan za hrvatsku vojsku. Malo košta, a Boris ga lako i s veseljem proizvodi. Kao što strašila služe da se ptice okrenu čelom nazad prilikom obrušavanja na neko polje, tako bi i strateški raspoređene Borisove čarape mogle učinkovito štititi našu granicu od vanjskog neprijatelja. Da su se hrvatske žene toga ranije sjetile, povijest ovog naroda izgledala bi prilično drukčije. Doduše, ona domoljubna pjesma Dražena Žanka tada bi išla ovako: „Od stoljeća sedmog tu Hrvati teško dišu“…

…Najčešće šutke prijeđe preko Borisovih Černobilskih nožica jer zna da bi prigovaranjem prouzročila beskrajnu svađu koja bi joj oduzela previše energije koju valja sačuvati za kuhanje ručka, pranje suđa ostalog od jučer, usisavanje stana, peglanje i razbijanje glave kako skrpati kraj s krajem.

…Strašno joj na živce idu astronomski visoke režije za grijanje. Često se pita zašto ju sustavno toliko gule? Čovječe, trećinu mjeseca radi samo za tu pogodnost koja se relativno uspješno može riješiti viškom tople odjeće i redovitijom kućnom tjelovježbom. Zbog sve većih životnih troškova primorana je raditi dva posla. Tko je vidio imati i nešto slobodnog vremena? To je za vucibatine.

Dosad je cijena grijanja u zimskim mjesecima uvijek bila više-manje ista, bez obzira jesu li im radijatori bili do maksimuma otvoreni ili zatvoreni. Nedavno su im ugradili razdjelnike. Premda sluti da je u pozadini opet neki trik države da im pocica lovu, naredila je ukućanima da isključe radijatore. To je njen mali eksperiment. Želi vidjeti što će se dogoditi, hoće li uspjeti nešto uštedjeti i poboljšati kućni budžet. Sad se puno češće mazi sa svojim mužem. Makar mu i dalje smrde noge. Ne zato što je nešto posebno raspoloženija, već da se, jadna, noću ne smrzne…

Photo 2: Izidorius Tačković