Epidemija hejtanja svega zahvatila je internetske društvene kanale. Krilatica „Ne može nešto bit toliko dobro koliko ja to mogu popljuvat“ postaje istinski pečat moderne civilizacije, dostupan i dozvoljen svakome. Tuđa nas postignuća katkad podsjećaju koliko smo zapravo maleni i beznačajni. Nekako nam je lakše izvrijeđati one uspješnije od sebe nego priznati vlastitu inferiornost u odnosu na njih. Ne zaustavljamo se tu već stvaramo kontekst u  kojem su površni i otrovni komentari ti koji društvo vode naprijed, a ne tamo neki pojedinci koji svoj život posvećuju „beznačajnom“ predanom stvaralaštvu koje ostaje na milost i nemilost internetskim „ekspertima“. Zamislite samo koliko je ljudskih djela koja još nisu imala čast biti izvrgnuta ruglu povampirenih anonimaca kojima oči divlje sjaje dok u mraku svojih skučenih sobičaka otrovnim očnjacima svojih komentara ubadaju u nečije meso. Treba požuriti, potražiti ta djela i ukazati svijetu da ne valjaju – bez dubljeg objašnjenja – jer ona  toga nisu vrijedna. Bijesno ponižavanje nečijeg lika i djela je zdravo, čisti nas iznutra i općenito izvlači ono najbolje iz čovjeka. Pljujem, dakle jesam. Ne smije se biti lijen, treba izdvojiti dovoljno vremena i energije da se popljuje baš sve.  Čak i kad nam se nešto sviđa i ne pada nam na pamet da se o tome negativno izjasnimo, radi se o zamci, prividu. Sigurno i to zaslužuje naš javno objavljeni prijezir, samo tog još nismo svjesni.  Pljuvanje je in. Tko je vidio samo anonimno preskočiti sadržaj koji nam se ne sviđa? To je za papke i nevažne idiote. Onaj tko drži do sebe svoj identitet ostvaruje zajedljivim komentarima. Ostavlja neizbrisivi trag u povijesti i pruža nasušno potreban primjer nadolazećim generacijama. Svaka umjetnost svoju pravu ljepotu i smisao ostvaruje tek kad je ovjekovječena mišljenjem dežurnih dušebrižnika i pravovjernika. Otvoreno se diviti nekom veličajnom djelu – to je skroz out, relikt davnog vremena koje zaslužuje biti ismijano. Evo recimo, Michelangelov kip Davida. „Pa kak’ mu je mog’o pripicuknuti onak malog pišu? Debil.“ (Sićušan je naravno s razlogom. Michelangelo je znalački računao s tim da je David u svom biblijskom okršaju s Golijatom osjećao (i) strah, a strah čini određene promjene na ljudskoj anatomiji).

Inspiraciju za ovaj tekst dugujem dvojici mladića koji su se, puni životnog veselja, iskenjali po mom zadnjem tekstu, nazvavši ga glupošću i budalaštinom. To prirodno gnojivo njihovih riječi raspršilo se poljima mojih misli i u trenu urodilo plodovima obećavajuće budućnosti. Titrao sam od dobronamjerne pažnje koja mi je ukazana. Taj sraz njihovih oštroumnih uvida i moje nazadnosti stvorio je u meni, dotad mi tako nedostižnu, prosječnost. Odjednom sam mogao brojati na prste, držati žlicu i sam brisati guzu. Nisam više bio isti. Sve me tjeralo da saznam tko su, što su, odakle su i postoji li šansa da im se ja, obični smrtnik, približim, a da ne oslijepim od jakog sunca njihova prosvjetiteljstva. Otkud uopće ta ljubaznost božanstva da se obrati ubogom slaboumniku poput mene i udahne mu novi, superiorniji pogled na svijet? Čime sam zaslužio taj s ničime usporedivi privilegij? Kako im dostojno zahvaliti nego skrušenim pisanjem teksta u njihovu čast?

Poput Prometeja koji  je bogovima ukrao vatru da bi ljudskom rodu podario toplije zimske noći, hrabro su se, na dobrobit svih čitatelja, odvažili iscrpnim znanstveno-analitičkim pristupom ukazati na sve manjkavosti mojeg pisanja. Čitajući njihove bravurozne rečenica, te trostruke axlove idejnosti, bio sam nemalo posramljen što ni izbliza ne baratam tolikom pronicljivošću zapažanja i takvim darom izražavanja. Prštalo je od lucidnih metafora i spektakularnih stilskih figura, a sve je opet bilo tako jednostavno i jasno. A to mogu samo najveći genijalci. Ukrotiti svu složenost nečijeg lika i djela i prikazati je riječima razumljivim djetetu. A tek do savršenstva doveden proces zaključivanja i pripadna mu argumentacija kojoj baš ništa ne promiče. Uh, naježim se kad na to pomislim. Ali, da ne ispadne da samo isprazno naklapam, podastirem ovdje te rečenice koje rasvjetljavaju dosad  mi zatamnjeni krajolik. Ovo je možda mala rečenica za njih, ali velika za čovječanstvo: “Kronikevg zao mi je ali cu Vas unalike-at i blokirat jer vise ne mogu citat ovakve gluposti ovog frika iz kvarta. Ako mu jos placate za to, onda mogu samo njemu reci Zlatko svaka cast da za to izvlacis pare“

 Fantastično, upravo bolno koliko ne mogu, a da ne zaplješćem tvorcu ovih redaka koji udaraju u samu srž mog spisateljskog bića, potresajući sve za što sam dosada naivno vjerovao da mogu i znam. Posebno veseli kad se sjetim da ovi momci nisu usamljeni primjer ovakvih humanističkih nastojanja koja zadužuju čitave zajednice. Diljem internetskih bespuća svakim danom raste broj ljudi koji su odlučili izaći iz sjene i okušati se u ovoj hvalevrijednoj disciplini „pljuvanja na dalj“. Srećom, najčešće se radi o onima najpozvanijima da urbi et orbi obznane svoja vele-uvažena razmišljanja na određenu temu. Veliko je olakšanje znati da i „nemoćnici“ u pameti poput pisaca i kolumnista Ante Tomića i Borisa Dežulovića imaju navek budne suce svoje pisane riječi koji im neumorno dosuđuju svaki prekršaj pravila igre. Uff, bog ih blagoslovio, što bi mi bez takvih. U kameno doba bi se vratili, kad vam kažem. Ustrajno hejterstvo – od strane akademske zajednice nepravedno nepriznat doprinos kulturi!

Što se mojeg honorara tiče on je, dakako, astronomski i bilo bi nepošteno od mene da ga ne podijelim s momcima koji su najzaslužniji za ovaj moj tekst. Ovim ih putem molim neka mi pošalju brojeve svojih žiro računa da im uplatim polovicu iznosa za ovu kolumnu. On je više no dovoljan da si uplate tjedan dana Bahama. Dok će se brćkati u svijetloplavom moru i ispijati šarene koktelčiće pod tropskim palmama, moja će malenkost nastaviti s pisanjem u svojoj hladnoj i vlažnoj sobici. Vidite kako se život, na neki svoj nedokučiv način, na kraju ipak pobrine da svatko dobije ono što zaslužuje. Instant karma na djelu.

Vječno zahvalni i prosvijećeni Frik iz kvarta