Ponekad se ne mora otići na koncert da bi se doživjelo vrhunsko koncertno iskustvo. I ne, ne mislim pritom na mogućnost da na youtube-u pogledate live snimku nastupa svog omiljenog izvođača. Govorim o tome kako nekad čovjek sjedne na bicikl da se odveze do obližnje burekđinice, no umjesto punog želuca, sasvim neočekivano, završi punog srca. Eto, baš se to meni dogodilo prošle subote.

Inače nisam tip koji je nešto posebno lud za uličnim sviračima. Nemam ništa protiv njih, ali iskreno,  češće mi idu na živce nego što me ostavljaju bez daha. Drugim riječima, čovjek o čijoj ću izvedbi pisati, nije imao bogznakakvog suradnika u mojem prijašnjem mišljenju o uličnim glazbenim nastupima. Sam se pobrinuo da po prvi put u životu ne samo zastanem i poslušam nekog tko bez prethodne najave svira slučajnim prolaznicima, već i da odustanem od prvotne namjere da pojedem svoj masni obrok. Premda sam bio strašno gladan, čemu je dodatno kumovao i mamurluk, činilo se skroz prostački mljackati vrući spoj tijesta i mljevenog mesa u prisustvu božanstvenih zvukova koje je proizvodio ovaj dugokosi gospodin. Sjeo sam u obližnji birc i za cijenu jedne kave poslušao koncert koji je svojom magijom zasjenio čak i onaj TBF –ov, kasnije tog dana. (Bez da išta oduzmem od TBF –a kojeg obožavam i na čijim sam pjesmama odrastao).

Kad je zasvirao i zapjevao kroz malo pojačalce uključeno u mini agregat za struju, podsjetio me na davni hit dobrog starog Bob Dylana – Mr Tambourine Man. Nisam bio pospan i nije bilo nikakvog drugog mjesta na koje sam morao otići. Doduše, da je to mjesto i postojalo, bilo bi zbilja blesavo propustiti fantastično putovanje na koje će me ovaj nenadani Mr Tambourine Man uskoro odvesti. Vežite se, polijećemo. Konobarica prilazi mojem stolu i preuzima lik stjuardese. Pokazuje mi kako da se pričvrstim za stolicu i koristim masku za kisik. Malo čudno, ali nema smisla sad razbijati glavu sporednim stvarima. Uzletio sam vrtoglavom brzinom. Čitav mi je grad uskoro mogao stati između palca i kažiprsta.

Na repertoaru je upravo bila jedna pjesma od Led Zeppelina. Doživio sam kratke, ali ugodne turbulencije. Svijet bola (o)pjevan je na bezbolan, eteričan način. Tuga je u njegovoj izvedbi dobivala status nečeg uzvišenog, gotovo svetog. Svojim je glasom i gitarom kao čarobnim štapićem pretvarao slušatelje u kipove koji su, kao što to kipovi obično čine – mirno stajali na mjestu i kao što to kipovi obično ne čine – očarano slušali. Svojim je izgledom, odjećom i vibrom podsjećao na već pomalo zaboravljene hipije koji su svojedobno pokušavali uspostaviti vladavinu mira, ljubavi i harmonije među ljudima. Glas mu je bio visok, mekan i topao. Kao da nam se obraćao s nekog drugog svijeta koji, premda značajno bolji i ljepši od ovog, nema potrebu ponižavati već prijateljski pružiti ruku svakome tko se odazove njegovom pozivu. Nudio je sasvim drukčiju vrstu nadmoći od one na koju smo navikli.

Na ljudima se vidjelo ne samo da uživaju već i da spremno i s bezuvjetnim povjerenjem predavaju svoje duše vodstvu ovog čarobnjaka. Svi smo svoje tajne rane ispirali njegovim iscjeliteljskim zvukovima. Beton i drveće ustupali su mjesto nekoj novoj zemlji, nebeskoj i prozračnoj. Kad je svirao meni nepoznatu country pjesmu tržni je centar postajao delta Mississipija. Za vrijeme izvedbe Avicii – jevog hita Hey brother, iz malog je trga izniknuo Stockholm. Urušavali su se trošni zidovi naših svakodnevnih sitnih interesa. Iza njihovih ruševina ukazali su se beskrajni šareni vrtovi puni raznovrsnih sočnih plodova. Prigušeno vrištanje nekih davno zaboravljenih vremena ovijenih izmaglicom bilo je njegov savršen bek vokal. Realnost se, poput ruskih babuški, stala dijeliti na svoje brojne verzije koje su međusobno jasno komunicirale i prožimale se na neki nedokučiv način.

Vokal od najfinije svile nas je, poput pastira s frulom iz one bajke, vodio na obilazak naših skrivenih unutrašnjih krajolika, ništa manje atraktivnih od onih s blještavih turističkih razglednica. Kad bi između pjesama uzimao kraću pauzu osjećao sam se kao da prekidam s voljenom djevojkom pa se, protiv svoje volje, moram privikavati na život bez nje.

Dvije zgodne mlade dame, skockane od glave do pete, užurbano su i pomalo histerično prošle pored svirača praveći se da ga nisu ni primijetile. Kao da im je bila neugodna pomisao da bi ih netko mogao povezati s nemarnom pojavom raspjevanog „čudaka“. Bez ikakve osude, on im je očima boje tropskog oceana uputio pogled pun razumijevanja, nimalo žicerski, više s nenametljivom ponudom da malo odahnu od glume, grča i pozerije kojima se svakodnevno iscrpljuju. Tu svoju blagost sijao je i u nas, slučajno okupljenu, ali već vjernu publiku, priučenu svagdašnjoj grubosti – iz straha da nam nježnost ne zamjene za slabost koja potencijalnim napadačima daje podstrek za napad. Za razliku od navedenih mladih dama meni se samo žurilo lišiti se bilo kakvih misli koje bi mogle pokvariti blaženstvo koje se raskrililo u mojim nutrinama.

„Kad napokon odem s one strane svijesti, smiren do savršenstva

Nadam se da ćemo se sresti, jedriti zajedno valovima blaženstva“

Baš kao u onoj poznatoj Shakespeare-ovoj poznatoj izreci, za uličnog je svirača čitav svijet pozornica. Kad sam mobitelom krenuo ovjekovječiti njegov nastup uočio me perifernim vidom i iziritirano odmaknuo glavu na drugu stranu. Tim pokretom kao da je reflektirao staro indijansko vjerovanje da fotografija čovjeku krade dušu. Ipak, uz pisanje mi je zadatak pobrinuti se i za popratno fotkovlje te sam naprosto bio prisiljen igrati se paparazzija. I njemu i meni to je predstavljalo veliku nelagodnost. Eto, nadam se da će me ovaj tekst barem malo iskupiti za gnjavažu koju sam mu time priuštio.

„Ma joj daj, pretjeruješ sa svime ovime da fasciniraš ljude nečime što uopće nisi osjetio“, metnuo sam samom sebi. Ako netko to i pomisli, bit će u krivu, baš kao i otrovni šaptač u mojoj glavi koji se s vremena na vrijeme voli pobrinuti da mi pokvari doživljaj. Premda ima dana kad se razmaše i vuče moje konce kao da sam njegova marioneta, danas se samo na tren pojavio i odmah zagonetno nestao. Vjerojatno je osjetio da se nema čime hraniti jer je ulični svirač uspješno porazio sve moje strahove i nesigurnost. „Naoružan“ nečim Isusovskim u sebi. Amen.