Još dok sam bio dječak, neiskvaren i mlad

Žudio sam posjetiti ovaj lijepi, slavni grad

Sve uličice, otoke i bajkovite lagune

Potrošio bih na njih rado svoje kune

Pronašao sam ponudu preko Crnog jaja

Šezdeset % sniženu, sreći nije bilo kraja

Uz maleni ruksak i pregršt zanimljivog štiva

U Čazmin autobus unio sam i par litara piva

Moj prijatelj je ponio taman toliko isto

Već na početku puta obraz mu je blisto

U busu sami parovi što se non stop ljube

Dok nas dvojica pjevamo i sviramo trube

Cijelom autobusu već  dobrano idemo na živce

Jer urlamo sve glasnije sa svakim novim pivcem

Kad zapjevali smo: “Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom“

Simpatični vozač-bivši branitelj, pridružio se veselju tom

U ritmu pjesme lijevo – desno okretao je volan

Lik ispred nas se usro: „Ajme šta to radiš bolan?“

Nasred autoputa vozač je radio osmice

Curka pored nas povratila je pola pizze

Turistički vodiči na živčanog su sloma rubu

Dok prijatelj u usta bezbrižno stavlja trubu

Deru se na nas, al ništa ih ne čujemo

I nama je slabo, pa u trube bljujemo

U Veneciju smo došli, već umorni od žurke

Baš svi su od nas pobjegli, osim dvije curke

„Dečki, ovdje je poplava“, jedna ozbiljno reče

Htio sam joj zviznut šamar, nek’ ju dugo peče

Svi turisti iz naše grupe po gradu već žure

I troše fotoaparate na spomenike kulture

Duždeva palača, muzej Correr, crkva Sv. Marka

Bilježi se svaki korak što prelazi ga bijela starka

Nas četiri smo opušteno klizili niz ulice

Srčući gusti dim iz jedne šašave frulice

Procvjetali suton kao da mi je pisao uputnicu

Da bez ijedne riječi poljubim lijepu suputnicu

Poljubili smo se strastveno i beskrajno sočno

Malo nas zanijelo, pa smo pali s mosta bočno

U zraku napravili salto, baš poput kaskadera

I sletjeli na zatiljak iznenađenog gondolijera

S njim su u gondoli bila dva mlada Danca

Koja smo padom katapultirali sa pramca

Ovaj manji ne zna plivati, pa već jadan more guta

Rukama  panično hvata govno, što do njega pluta

Gondolijer u nesvijesti leži, ovo podsjeća na priču

Kad spašavao sam ono dvoje utopljenika na Čiču

No, kad u stranoj sam državi, držim se gesla

Ne skači u vodu, već utopljeniku pruži vesla

Na mostu okupljeno mnoštvo promatra dramu

Dok izvlačim iz vode Danca koji doziva si mamu

Taman kad su na sigurnom bila oba mladića

Eto ti na mostu jednog od turističkih vodiča

Čim me spazio, iz bijesnih mu očiju sijevnula munja

I pogodila sjedište pod kojim gondolijer sada kunja

Gondola u plamenu. Novinare na obali čeka ekskluziva

Dok nas morske struje nose prema trgovini eksploziva

Divovska vatrena kugla podigla se visoko

Za goli  život smo se borili roneći duboko

Na ulicama metež, stanje totalne pomutnje

Vatrena stihija se širi, a s njom i crne slutnje

Premda je na vodi, cijela Venecija gori

Nema ni naznake happy end-a ove story

No, Posejdon, bog mora, sve skupa nas je spasio

Valom što je zaklanjao sunce, gorući grad ugasio

Gnjevni građani i turisti – željni osvete, posvuda nas traže

Lica skrivamo pod maskama, nađenim nasred jedne plaže

Zovem prijatelja, objašnjavam gdje smo, onako u hodu

Oduševljen činjenicom-imam mobitel otporan na vodu

Fliskama osviješten gondolijer vodi nas ulicama tajnim

Ne ljuti se, kaže da je osiguran, doima se tipom sjajnim

„Grazie“, rekli smo, kad su Danci povikali u glas:

„Eno Čazma autobusa“, nekih sto metara od nas

Da povećamo šanse, puštamo cure da trče pred nama

Al bus nam pred nosom zatvara vrata, srca nam slama

Gume škripe, putnici viču vozaču da stisne gas do daske

Prepoznali su nas, premda smo na glavi još nosili maske

U neprijateljskom obruču, od karabinjera tražim politički azil:

„Ha gledajte, ne želim doživjet „Smrt u Veneciji“,  nisam debil“

I tako smo u sigurnoj vili hrvatskog veleposlanstva

Tjednima stjecali nove veze i  vrijedna poznanstva…