Veći dio svog radnog vremena ljudi glumataju da im se radi, da im je stalo do posla kojeg obavljaju, da ih istinski zanima njegov sadržaj i da su njime zadovoljni. Zašto? Pa zbog para. Boje se da će u protivnom dobiti otkaz i gladni završiti na ulici. Danas je teško pronaći posao pa pristaju na više-manje bilo što. Nevoljko se privikavaju na nešto što im svakog jutra izaziva grč u želucu i nepravilne udarce srca. Zbog novca trpe odvratne šefove, bezobrazne mušterije, umišljene kolege/ice i neljudske radne uvjete. Čak se i smješkaju dok se navedeni iživljavaju nad njima jer im to još uvijek lakše pada od kopanja po smeću u potrazi za plastičnim bocama. Za vikend se napijaju i maštaju kako će jednog dana skupiti hrabrost i okrenuti leđa maćehinskom sustavu i konačno živjeti životom kakvog su oduvijek priželjkivali. Robovi vole sanjati slobodu. Onda dođe ponedjeljak i više se samima sebi ne čine toliko jakima i odlučnima. Pognutog repa opet glume da govna mirišu na ruže. Dok se s posla vraćaju kući mrze sami sebe zbog svojeg kukavičluka. Tješe se da će sutra biti drugačije, da će smoći snage učiniti zaokret od 180 stupnjeva. Ali sutra se opet useru jer im se čini da sami ne mogu ništa protiv dobro osmišljenog mehanizma koji im drobi dušu. I tako unedogled. Iz dana u dan u otrovnom, začaranom krugu. Poput zamorca u krletci s onim plastičnim kotačem. Jedna moja prijateljica kaže da svoju zadnju slobodu i zadovoljštinu nalazi u tome da se više i ne trudi sakriti izraz gađenja na licu kad joj pretpostavljeni voditelj ljudskih potencijala daje nova poslovna zaduženja, lišena bilo kakve kreativnosti i humanog sadržaja. „Samo isprazna kretenarija za koju bi se, bez ikakvog podcjenjivanja pasa, moglo uspješno izdresirati pekinezera da ju obavlja. Za ovo kaj radim ne da mi nije trebao fakultet, ne treba mi ni mozak, dapače – samo mi smeta“, zaključuje.

Neki odlaze toliko daleko da tvrde kako ih baš ispunjava njihov posao telefonskog anketara. Još od malih nogu, maštali su o tome da radni vijek provedu u repetitivnom postavljanju sramno banalnih pitanja. Prolaze opsežne psihološke pripreme kako bi naučili nagovoriti ljude da pristanu na gnjavažu koju će im upitnici nedvojbeno priuštiti. Prvih par godina sretni su jer ne moraju previše koristiti svoj mozak, a kasnije kad ovaj, kao i svaki drugi mišić, atrofira od neaktivnosti, sreća je neizmjerna jer, čak i da hoće, više ga ne mogu koristiti.

Lijepa voditeljica smješka mi se s tv ekrana dok vodi ubitačno dosadnu emisiju na HRT-u. Osjeti se da ni sama previše ne vjeruje u zabavnost programa kojeg vodi. Zašto i bi? Plaćena je da bude lijepa dok izgovara šablonizirane rečenice, a ne da prosuđuje kvalitetu programa kojim uživo dirigira. Pomisao na tisuće muškaraca koji pred tv-om spuštenih vilica zure u njeno poprsje, toliko ju ispunjava da joj se živo fućka za cijeli taj nakaradni show kojem stoji na čelu. Sve osim njenih bujnih sisa samo je popratna pojava, više ili manje nepotreban začin glavnom jelu. Dok se usiljeno osmjehuje, ničim ne odaje da zna kako je njen izgled glavni razlog koji ljude zadržava pred telkom. Muškarci o njoj sanjare, a žene ju potiho preziru i olajavaju.

„I, što ćete danas raditi?“, radio voditelj sladunjavo priupita jednu slušateljicu koja sudjeluje u beskrajno glupoj nagradnoj igri na radiju Antena. „Otišla bum do placa po grincajg, a onda doma kuhat ručak“. Rezigniranost u njenom glasu malo ga je zatekla jer je unaprijed planirao s oduševljenjem prokomentirati njezin odgovor. Iz straha da ne naljuti svog urednika, hinio bi vedrinu i da mu je slušateljica rekla: „Evo baš sam krenula u kuhinju. Idem si prerezat žile.“ U očajničkom pokušaju da neutralizira negativni učinak javno priznate suicidalne namjere, spremno bi bubnuo: „Vauuu, pa bravo! – znači čeka vas urnebesan dan!“ „Pa valjda. Nisam sigurna. Još vam javim“, slušateljica bi nešto raspoloženije – iz pristojnosti prema voditelju koji joj je svojom reakcijom jasno dao do znanja da program ne trpi ni najmanju naznaku melankolije. Bez brige, voditelj nije retardiran. Razumije on apsurd svog posla, ali to ne otkriva već šuti praveći se da ga ne primjećuje. Zašto? Pa zbog para i automatskog straha od pokušaja promjene: „Samo šuti, glavu dolje, moglo je i gore“…Zbilja?